Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2366/06 (A. M.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2366/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2366/06, rješavajući apelaciju Adema Mujkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Mujkanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-836/05 od 30. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1170/04 od 24. marta 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1833/02 od 4. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je, 8. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-836/05 od 30. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1170/04 od 24. marta 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1833/02 od 4. juna 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao tuženog da ga vrati na rad uz obavezu isplate zagarantovane plaće od 23. maja 2002. godine, pa u buduće sve dok za to postoje zakonski uslovi.

2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-2366/06 od 20. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-1833/02 od 4. juna 2004. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje DOO «Konzum-promet»-

Eksport import Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 02/02 od 23. maja 2002. godine, kojim mu je prestao radni odnos - ugovor o radu, te da se poništi taj akt i tuženi obaveže da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa od momenta prestanka rada do povratka na rad i da mu na ime neisplaćenog prekovremenog rada isplati 14.196,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. jula 2000. godine do 30. juna 2001. godine, iznos od 312,64 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. avgusta 2002. godine pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.394,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1170/04 od 24. marta 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu, dok je u dosuđujućem dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka i ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu pravilna i zakonita, jer su se u radnjama apelanta (davanje robe na veresiju i uzimanje iste za svoje potrebe) stekla obilježja teže povrede radne obaveze, te mu je u skladu sa aktima tuženog izrečena mjera prestanka radnog odnosa. U vezi žalbenih navoda apelanta da direktor tuženog prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije proveo odgovarajući disciplinski postupak, Kantonalni sud ističe da je apelant u samom prigovoru na odluku o prestanku radnog odnosa priznao da je u nekoliko navrata uzimao robu odnosno novac iz prodavnice tuženog, a što nije osporavao ni u toku postupka, čime je praktično u smislu člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», broj 32/00) dokazao postojanje razloga za prestanak radnog odnosa, a što je po mišljenju tog suda takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od tuženog da nastavi radni odnos sa apelantom a u skladu sa čl. 88. stav 1. i 90. Zakona o radu. Također, navodi dalje sud, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na isplatu iznosa od 14.196,00 KM na ime naknade za prekovremeni rad, s obzirom da je apelant za osnovanost takvog zahtjeva morao navesti činjenice i podnijeti dokaze u tužbi, odnosno najdalje do zaključenja pripremnog ročišta, u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku, («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03), što on nije učinio. Dalje, Kantonalni sud smatra neosnovanim žalbene navode apelanta da mu za period od 1. jula 2000 godine do 30. juna 2001 godine, dok je bio na bolovanju, pripada veći iznos naknade plaće, jer se prema odredbi člana 47. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, naknada plaće određuje u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu, s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. U konkretnom slučaju, prema provedenim dokazima, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je posljednja plaća isplaćena apelantu za mjesec koji je predhodio mjesecu u kojem je zbog bolovanja nastupila privremena spriječenost za rad iznosila 250.00 KM, dok mu je u spornom periodu za svaki mjesec isplaćivana naknada u iznosu od 200,00 KM, koji iznos i predstavlja 80% od osnovice koja iznosi 250,00 KM, a što je u skladu sa zakonskim propisima.

6. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je presudom, broj Rev-836/05 od 30. maja 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude revizioni sud navodi da je neosnovan prigovor apelanta da nije kriv za nastali manjak i da je zbog toga apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, jer je i sam priznao da je dio manjka nadoknadio. Ovaj sud navodi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 5. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog za koju povredu je članom 5. stav 2. istog pravilnika propisana mjera prestanka radnog odnosa a samo priznanje apelanta da je napravio takvu povredu radne obaveze dovoljno potvrđuje pravilnost rješenja koje je donio tuženi, te su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da je odluka o prestanku radnoga odnosa pravilna i zakonita. Vrhovni sud zaključuje da su niži sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta sa zahtjevom za naknadu za prekovremeni rad, jer je za odlučenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelant morao navesti činjenice i dokaze na kojima isti zasniva, što nije učinio, a pravilno je odlučeno i o visini naknade plaće za vrijeme bolovanja.

7. U apelaciji apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je u toku postupka na pouzdan način dokazao da je u spornom periodu radio prekovremeno za šta mu nije plaćeno, a da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za dopunsko vještačenje po vještaku finansijske struke ili za vještačenje po drugom vještaku iste struke. Također apelant ističe da je navedeni sudski postupak trajao pune četiri godine, što smatra nerazumno dugo obzirom da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je po prirodi hitan postupak. Apelant predlaže da Ustavni sud udovolji njegovoj apelaciji uz naknadu štete zbog dugog trajanja postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se prije svega žali na dužinu postupka pred nadležnim sudovima smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari u periodu od četiri godine nerazumno dugo obzirom da su sporovi iz radnog odnosa hitne prirode. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-1833/02 u kojem je apelant podnio tužbu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate neisplaćenih plaća.

11. Postupak je pred Općinskim sudom trajao od 21. augusta 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu do 4. juna 2004. godine kada je donesena prvostepena odluka. Iako se radi o sporu iz radnog odnosa koji se po zakonu smatra hitnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka od jedne godine i devet mjeseci pred Općinskim sudom nije bilo izvan razumnog roka. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda postupak koji je pokrenuo apelant s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti (saslušanje parničnih stranaka, svjedoka, provođenje vještačenja po vještaku finansijske struke), i činjenice koje je potrebno utvrditi je relativno složen. Ustavni sud primjećuje da je od dana podnošenja tužbe, osim u periodu od prvih šest mjeseci, Općinski sud radio vrlo intenzivno na predmetu i svakih dva mjeseca, do donošenja odluke održavao ročišta sa čijim su se predhodnim odlaganjima apelant i njegov punomoćnik saglasili bez ikakvih primjedbi. Kantonalni sud je povodom izjavljene žalbe apelanta na odluku Oćinskog suda donio odluku u narednih sedam mjeseci od dana prijema predmeta a Vrhovni sud povodom izjavljene revizije aprelanta na odluku Kantonalno suda u narednih deset mjeseci od dana prijema predmeta, dakle u rokovima koji se mogu smatrati potpuno razumnim.

12. Uzevši u obzir prethodno izneseno kao i činjenicu da apelant osim paušalne tvrdnje da konačna odluka nije donesena u razumnom roku, nijednim dokazom, činjenicom ili navodom nije ukazao ili učinio vjerovatnim da su sudovi nepotrebno odugovlačili donošenje odluke, Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke po predmetu apelanta u vremenskom razdoblju od tri godine i devet mjeseci nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

15. Navode koje je iznio apelant u svojoj apelaciji bili su već izneseni u postupku pred redovnim sudovima i u suštini se radi o ponovljenom tužbenom zahtjevu o kojem su redovni sudovi odlučili. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na utvrđenje nezakonitosti rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa i obaveze isplate 14.196,00 KM na ime neisplaćenog prekovremenog rada a obavezali tuženog na isplatu manje isplaćenoh plaća za period od 1. jula 2000 godine do 30 juna 2001. godine. Redovni sudovi su zaključili da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa pravilna i zakonita jer je apelant napravio težu povredu radne obaveze zbog utvrđenog manjka robe prilikom inventure, što je djelimično i priznao i nadoknadio, te je na taj način počinio težu povredu radne obaveze za koju povredu je odredbom člana 5. stav 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog, propisana mjera prestanka radnog odnosa. Također sudovi su utvrdili da apelant nije dostavio dokaze o osnovanosti svoga zahtjeva za isplatom iznosa od 14.196,00 KM na ime naknade za prekovremeni rad, a u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku prema kojem su: «[...]«stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.» te je i u tom djelu tužbeni zahtjev odbijen.

16. U odnosu na prigovor apelanata da je prvostepeni sud odbio prijedlog za dopunsko vještačenje ili za vještačenje po drugom vještaku, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je vještačenje po vještaku finansijske struke provedeno na prijedlog tuženog i to na okolnosti koje je tuženi predložio. Prvostepeni sud je obrazložio da apelant nije na pripremnom ročištu predložio dopunu nalaza vještaka a da je to predložio tek na ročištu za glavnu raspravu kada je tražio da vještak odredi najnižu vrijednost prekovremenog rada i to prema evidenciji tužitelja koju će naknadno dostaviti a što je neprihvatljivo sa aspekta sadržaja i cilja navedene odrdbe člana 77. Zakona o praničnom postupku. Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda u vezi s tim detaljno i logično i ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

19. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2366/06 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio