Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/06 (PTP «Agroeksport»)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-821/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-821/06, rješavajući apelaciju PTP «Agroeksport», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PTP «Agroeksport», podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Travniku, broj Gž-355/00 od 18. januara 2001.

godine i Presude Općinskog suda u Jajcu, broj P-105/99 od 20. jula 2000. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PTP «Agroeksport», podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Travniku, broj Gž-355/00 od 18. januara 2001.

godine i Presude Općinskog suda u Jajcu, broj P-105/99 od 20. jula 2000. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. PTP «Agroeksport» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, koga zastupa Mirko Šavija, advokat iz Nove Topole, podnio je, 15. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-355/00 od 18. januara 2001. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 105/99 od 20. jula 2000. godine.

2. Apelant se bavi trgovačkom djelatnošću, pa je tako sa PP «Pepito» iz Kiseljaka, zaključio ugovor o isporuci određene količine suhomesnatih proizvoda (hrenovki). Na magistralnom putu Jajce-Donji Vakuf, 19. marta 1999. godine, prilikom kontrole prevoza robe Finansijska policija Ministarstva finansija/financija Federacije Bosne i Hercegovine je utvrdila da prevoznik koji je robu prevozio od apelanta do kupca, posjeduje veću količinu robe nego što je naznačeno u fakturi i otpremnici, pa je oduzela ukupno 9000 kg robe, radi čega je apelant smatrao da se radi o nezakonitoj radnji i aktu kojim mu je pričinjena šteta. Nakon toga je pokrenuo parnični postupak radi isplate novčanog iznosa na ime navodno nezakonito oduzete robe.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-105/99 od 20. jula 2000. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija/financija, Finansijska policija Travnik, na ime nezakonito oduzete robe koju je činilo 9000. kg hrenovki isplati iznos od 27.000 KM sa zakonskom kamatom počev od 19. marta 1999. godine do dana isplate, obavezujući istovremeno apelanta da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 350 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da oduzeta roba pripada PP «Pepito» iz Kiseljaka, pošto je ovo preduzeće, prilikom saslušanja pred Komisijom za prekršaje, izjavilo da je roba prema ranijem dogovoru plaćena gotovinski na blagajni apelanta, radi čega se on ne može pozivati na odredbu člana 540 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i zbog čega apelant nije mogao zadržati pravo na stvarima koje su predmet spora. Kako se radilo o plaćenoj robi, a posebnom ugovornom klauzulom nije utvrđeno da vlasništvo nad robom pripada i dalje apelantu, kao prodavcu, sud je utvrdio da roba pripada kupcu, a ne apelantu. Prvostepeni sud je nadalje zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, pa je radi svih iznesenih razloga tužbeni zahtjev apelanta odbio u cjelosti kao neosnovan.

5. Rješavajući žalbu apelanta na prvostepenu presudu, Kantonalni sud je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda, broj P-105/99 od 20. jula 2000. godine. Kantonalni sud je utvrdio da je postupak oduzimanja robe vođen prema preduzeću «Pepito» iz Kisaljaka kao stvarnim vlasnikom 9000 kg hrenovki koje je platio apelantu, koji je u tom smislu i vodio upravni postupak s ciljem da to i dokaže. Radi toga, Kantonalni sud navodi da je apelant morao učiniti isto ako je smatrao da je on vlasnik oduzete robe, odnosno tu činjenicu navodnog bespravnog oduzimanja robe morao je, prije podnošenja tužbe, dokazivati u upravnom postupku. Tek potvrda bespravnog oduzimanja robe, odnosno nevraćanje iste ili novčane protivvrijednosti, kao rezultat pokrenutog upravnog postupka, bila bi, kako navodi Kantonalni sud, osnova za podizanje tužbe radi naknade štete protiv tužene. Ovo stoga jer se činjenica navodnog bespravnog oduzimanja robe utvrđuje u upravnom postupku u skladu sa članom 2. Zakona o finansijskoj policiji FBiH («Službene novine FBiH», broj 2/95), a konkretan pravni osnov za utvrđivanje prekršajne odgovornosti učinilaca predstavlja Uredba o međuentiteskoj trgovini («Službene novine FBiH», broj 32/98), koja članom 5. ove Uredbe predviđa da će se «novčanom kaznom od 2000 KM do 10.000 KM kazniti za prekršaj 1. ..trgovac, ako obavlja trgovinu sa trgovcem iz Republike Srpske, bez izdavanja odnosno pribavljanja fakture i otpremnice..[ i nadalje] ...da će se za prekršaj iz stava 1 ovog člana pored utvrđene kazne obavezno izreći i zaštitna mjera oduzimanja robe koja je bila predmet trgovine pri činjenju ovog prekršaja».

6. U toku postupka o reviziji protiv navedene drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu, broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud se temeljem člana 375. tada važećeg Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98) u obrazloženju svoje odluke pozvao na razloge drugostepene presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osnovni argument u prilog tvrdnji da su ova ustavna prava povređena, apelant vidi u činjenici da je on Finansijskoj policiji 27. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat nezakonito oduzete robe, kao i deklaraciju, broj 374 od 22. februara 1999. godine, kojom je apelant dokazivao porijeklo i identitet robe, kao i dokaz da je roba evidentirana u poslovnim knjigama apelanta, a tužena nije željela ni telefonski kontakt, niti je dala odgovor na navode apelanta, već je istu robu prodala firmi iz Bugojna. Oduzete hrenovke su roba u transportu, navodi apelant, jer su utovarene u transportno sredstvo i izvezena iz poslovnog kruga, a nije prispela u poslovni krug primaoca robe. Između apelanta kao vlasnika robe i primaoce robe preduzeća «Pepito» nije nastao dužničko-povjerilački odnos, jer isti nastaje, kako navodi apelant, u momentu utvrđivanja količine i kvaliteta robe u skladištu primaoca robe. Apelant navodi da je on dokazao vlasništvo na oduzetoj robi, pa je saglasno odredbi člana 20. Zakona o carinskoj politici BiH i članu 540. Zakona o obligacionih odnosa zadržao pravo vlasništva na oduzetoj robi «sve dok kupac ne isplati kupoprodajnu cijenu». Apelant se takođe žali da reviziona odluka nema obrazloženja i da je «postupak odugovlačen na štetu apelanta». Pošto apelantu nije vraćena niti plaćena roba koja je navodno nezakonito oduzeta, povređena su, kako je navedeno u apelaciji, ustavna prava apelanta na pravičan postupak i imovinu, pa apelant traži da se predmetna apelacija usvoji, ukine presuda Vrhovnog suda, broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnu raspravu i odlučivanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Kao povredu prava na pravično suđenje apelant navodi da su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo, jer su odbili njegov tužbeni zahtjev da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija, Finansijska policija Travnik, na ime nezakonito odzuzete robe koju je činilo 9000 kg hrenovki isplati iznos od 27.000 KM sa zakonskom kamatom počev od 19. marta 1999. godine do dana isplate. Apelant je navodio da je u pitanju njegova roba i da mu je pričinjena šteta u vrijednosti od 27.000 KM, koliko iznosi vrijednost oduzete robe.

11. Čak i da se pođe od stava koji navodi apelant da je oduzeta roba njegova, osnovno sporno pitanje koje treba raspraviti u konkretnom predmetu jeste da li djelovanje nadležnih državnih organa u postupku oduzimanja i, kasnije, prodaje robe bilo nanošenje štete koje sadrži u sebi elemenat «protivpravnosti», ili je taj akt države zasnovan na određenim zakonskim odredbama, pa se pravno ne može govoriti o pričinjenoj šteti, bilo namjerno ili nenamjerno. Članom 154. Zakona o obligacionim odnosima je utvrđeno da «ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi , ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Odgovornost za štetu nastaje dakle štetnom radnjom koja stvara obligaciono-pravni odnos između štetnika i oštećenog, ukoliko ne postoje razlozi i uslovi koji isključuju odgovornost za štetu. Prema tome, u određenim situacijama, iako postoje pojedine pretpostavke odgovornosti za prouzrokovanu štetu, štetnik nije u obavezi da naknadi štetu. To će biti slučaj onda kada postojanje zakonom predviđenih činjenica isključuje protivpravnost i odgovornost za štetu. Čak i pod pretpostavkom da se radi o apelantovoj oduzetoj robi, mora se ispitati da li je intervencija države bila opravdana i na zakonu zasnovana ili je apelantu, tom intervencijom, stvarno pričinjena šteta. Kao što su i redovni sudovi istakli, član 2. Zakona o finansijskoj policiji FBiH predstavlja konkretan pravni osnov za djelovanje državnih organa u pogledu kontole trgovine između pravnih subjekata, a osnov za utvrđivanje prekršajne odgovornosti učinilaca predstavlja Uredba o međuentiteskoj trgovini koja članom 5 ove Uredbe sancioniše nezakonito postupanje koje se sastoji u izricanju prekšajne kazne od 2000 KM do 10.000 KM za prekršaj onog trgovca, koji obavlja trgovinu sa trgovcem iz Republike Srpske, bez izdavanja odnosno pribavljanja fakture i otpremnice kao i izricanju zaštitne mjere oduzimanja robe koja je bila predmet trgovine pri činjenju ovog prekršaja. Ovim je dakle, utvrdili su redovni sudovi, isključena protivpravnost u nanošenju štete drugome, pošto se kontrola validnosti dokumentacije kao i samo oduzimanje robe bazira na zakonskim osnovama.

12. U pogledu navoda apelanta o tome da odluka o reviziji nema obrazloženja, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud donio presudu, broj Rev-348/04 od 2. novembra 2005. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu na osnovu člana 375. tada važećeg Zakona o parničnom postupku FBiH, koji je primjenjiv u konkretnom slučaju u smislu člana 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03). Obzirom da član 376 prethodnog Zakona o parničnom postupku FBiH predviđa da se Vrhovni sud može, kad odbije reviziju, umjesto posebnog obrazloženja presude pozvati na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude, što je u konkretnom slučaju Vrhovni sud i učinio, onda proizilazi da sud nije proizvoljno primjenio pravo, kako navodi apelant, niti isti ima «opravdan zahtjev» u tom pravcu. Takođe, iz priložene dokumentacije i stanja u spisu nema naznaka, niti je u apelant u tom smislu priložio dokaze, da su sudski organi namjerno «odugovlačili postupak na štetu apelanta», pa su ovi navodi apelanta, imajući u vidu i ukupnu dužinu postupka i broj meritornih odluka donesenih u tom periodu, dati paušalno i bez argumenata.. Shodno iznesenom, navodi apelanta da je donošenjem presude bez obrazloženja kao i odugovlačenjem postupka na štetu apelanta povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima apelanta nisu osnovani niti predočene činjenice mogu na bilo koji način opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zaštićenih prava.

13. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku i u toku revizionog postupka. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu, niti imanaznaka iz same dokumentacije spisa da je takva povreda učinjena.

14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u konkretnom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, niti predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava, obzirom da svojim navodima i pruženim dokazima nije učinio izvjesnim da je navedena povreda u konkretnom slučaju moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, apelant se žali na osporene presude, smatrajući da je njima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer njegov tužbeni zahtjev da mu se dosudi novčani iznos za oduzetu robu nije usvojen. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je naknada materijalne štete za oduzetu robu. U parničnom postupku je utvrđeno da je kupac, a ne apelant, vlasnik sporne robe koju je oduzela Finansijska policija. Imajući to u vidu, zaključak je da se ne radi o imovini apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud konstatuje da sporna oduzeta roba u konkretnom slučaju ne prestavlja postojeću «imovinu» apelanta koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je apelacija u odnosu na pravo na imovinu nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović