Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/06 («TOPLOTA» DOO)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Retroaktivna primjena zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-859/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-859/06, rješavajući apelaciju preduzeća «TOPLOTA» DOO , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija preduzeća «TOPLOTA» DOO, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Pž- 119/05 od 6. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Ip-3/02 od 30. septembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Toplota» DOO» (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je, 17. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-119/05 od 6. decembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ip-3/02 od 30. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, broj Ip-3/02 od 10. januara 2002. godine, određeno je izvršenje prema izvršeniku PP «Kovačević» iz Teslića (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu vjerodostojnih isprava odnosno računa za isporučenu robu apelantu.
3. Nadalje, Rješenjem Osnovnog suda, broj Ip-3/02 od od 30. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Pž-119/05 od 6. decembra 2005. godine, obustavljeno je izvršenje utvrđeno rješenjem Osnovnog suda, broj Ip 3/02 od 10. januara 2002. godine, i ukinute sve sprovedene izvršne radnje.
4. U obrazloženju rješenja Okružnog suda, broj Pž-119/05 od 6. decembra 2005. godine, navedeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda, a što proizilazi iz sadržine priloga spisa predmetne pravne stvari, da je apelant prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu neplaćenih računa za isporučenu robu, koje isprave su imale snagu vjerodostojne isprave po tada važećem Zakonu o izvršnom postupku RS i koje su tada bile podobne za izvršenje, kao vjerodostojne isprave. Po odredbi člana 22. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku RS («Službeni glasnik RS», br. 59/03 i 85/03), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. augusta 2003. godine, sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dok iz člana 29. stav 2 sada važećeg Zakona o izvršnom postupku RS proizilazi da se računi za isporuku robe na osnovu kojih je apelant u konkretnom slučaju tražio izvršenje ne smatraju vjerodostojnom ispravom i ne mogu biti osnov za određivanje izvršenja («vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga ...» član 29. stav 2. sada važećeg Zakona o izvršenju).
5. Cijeneći da je odredbom člana 229. Zakona o izvršnom postupku RS propisano da će se postupak izvršenja, započet do dana stupanja na snagu novog zakona, okončati po odredbama novog zakona, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obustavio izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda, broj Ip-3/02 od 10. januara 2002. godine, i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. Kao pravni osnov za ovakvo rješenje, osim na navedene članove 22. i 29. Zakona o izvršnom postupku, Okružni sud se pozvao i na odredbe člana 63. st. 1. i 7. Zakona o izvršnom postupku RS prema kojima «ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva ...», te da će se «rješenjem o obustavi izvršenja ukinuti sve sprovedene izvšne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica».
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te da je Sud trebalo da okonča izvršni postupak, umjesto što ga je obustavio. Okolnost da je u međuvremenu promjenjen Zakon o izvršnom postupku RS i da taj Zakon više ne priznaje svojstvo vjerodostojne isprave računima za isporučenu robu, ne predstavlja, navodi apelant, osnov niti ovlaštenje sudovima da primjenom čl. 63. i 229. Zakona o izvršnom postupku obustavljaju izvršenje i ukidaju sprovedene izvršne radnje u postupcima u kojima je već doneseno rješenje o izvršenju. Apelant postavlja pitanje zabrane retroaktivnog djelovanja pravnih propisa, odnosno apelantovog prava na pravično suđenje, prava na imovinu i konačno njegove pravne sigurnosti. Prema ovoj pravnoj logici, navodi apelant, sudovi u Republici Srpskoj su trebali da obustave sva pravosnažna rješenja o izvršenju, pa i ona donesena prije pet ili više godina, pa čak i ona gdje je izvršenje djelimično provedeno. Drugostepeni sud nije, po mišljenju apelanta, uopšte odgovorio na žalbene navode koji su isticani u žalbi i kojima je traženo da se odgovori na pitanje principa zabrane retroaktivne primjene propisa i principa pravne sigurnosti. Radi toga, apelant predlaže da Ustavni sud ukine Rješenje Okružnog suda, broj Pž- 119/05 od 6. decembra 2006. godine i Rješenje Osnovnog suda, broj Ip-3/02 od 30. septembra 2005. godine.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine i Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud rješenjem, broj Ip- 3/02 od 10. januara 2002. godine, dozvolio predloženo izvršenje. Nakon toga 1. augusta 2003. godine stupio je na snagu novi Zakon o izvršnom postupku RS. Prema novom zakonu neplaćeni računi za isporučenu robu, koji su imali snagu vjerodostojne isprave prema ranijem Zakonu o izvršnom postupku RS i na temelju kojih je dozvoljeno predloženo izvršenje, prema novom Zakonu su izgubili snagu vjerodostojnih isprava na temelju kojih se može dozvoliti izvršenje, te je izvršni postupak trebalo obustaviti. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno pravo, te su u dvostepenom sudskom postupku ispitali apelantove navode i dali obrazloženja utemeljena na zakonskim propisima. Nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo.
12. Apelant posebno ističe pitanje poštovanja principa pravne sigurnosti i navodi da su sudovi povrijedili pravilo zabrane retroaktivnonog djelovanja propisa i time narušili pravnu sigurnost kao temeljni princip pravne države, povrijedivši apelantovo pravo na pravičan postupak. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Ustavni sud, odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). Činjenica je da član 229 novog Zakona o izvršnog postupku utvrđuje da će postupak izvršenja do dana stupanja na snagu novog zakona okončati po odredbama tog, novog zakona. U konkretnom slučaju, navod da je vođen izvršni postupak, da je doneseno rješenje o izvršenju, da je nakon toga obustavljen postupak izvršenja i ukinute sprovedene izvršne radnje ne znači da je izvršni postupak kao cjelina okončan i da su novčana sredstva, koja su predmet izvršenja, prenesena sa žiro računa izvršenika na žiro račun tražioca izvršenja-apelanta. Ta okolnost ukazuje da izvršni postupak nije okončan i navod da je povređen princip pravne sigurnosti i zabrane retroaktivne primjene propisa nije osnovan, jer je, dakle, u toku postupka stupio na snagu novi Zakon o izvršnom postupku čija striktna primjena je rezultirala osporenim odlukama.
13. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ne postoji bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi navoda apelanta o povredi prava koji se tiču zabrane zloupotrebe prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena članom 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani i da ih kao takve treba odbaciti.
15. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant posebno ove navode ne obrazlaže, niti dostavlja bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio takve navode. U suštini, i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se, dakle, na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantova imovina oduzeta ili da joj je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine, te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. dispozitivu ove odluke.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović