Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2508/07 (I. G.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2508/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, broj AP-2508/07, rješavajući apelaciju Ibrahima Golubovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Golubovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-07-000 128 od 5. jula 2007. godine, i Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-K-07-000 007 od 19. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Golubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, koga zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 10. septembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 128 od 5. jula 2007. godine, i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-K-07-000 007 od 19. aprila 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koja je izrečena apelantu Presudom Okružnog suda, broj 013- 0-K-07-000 007 od 19. aprila 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-K-07-000 007 od 19. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 128 od 5. jula 2007. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četri godine i 6 mjeseci, te obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 923,10 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
3. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant u naseljenom mjestu Pisari, Opština Šamac, 4. januara 2007. godine, nakon što je po prethodno izvršenom dogovoru sa nepoznatim licima u Holandiji, izvršio prevoz 1005 grama opojne droge «kokain» koja je bila upakovana u crni paket i skrivena u putničkom vozilu, po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, ostvario kontakt sa Đ. P kojem je tom prilikom predao opojnu drogu i za to istog dana primio iznos od 20.000 eura, čime je neovlašćeno posredovao u prodaji supstance proglašene za opojnu drogu, počinivši tako krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2, u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS.
4. Protiv navedenih Presuda apelant je podnio apelaciju u kojoj se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je za navedeno krivično djelo osuđen na temelju dokaza koji su pribavljeni povredom ljudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbi ZKP RS koji su primjenjeni na njegovu štetu. On ističe da su ovi dokazi pribavljeni radnjama o privremenom oduzimanju predmeta i to bez naredbe, a protivno članu 130. ZKP RS. Apelant navodi da su sudovi u Republici Srpskoj očigledno proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise, posebno odredbe člana 224. KZ RS. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant samo posredovao kod prodaje droge, a samom apelantu je izrečena presuda kojom ga sud osuđuje za počinjenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. KZ RS. Osim toga, u konkretnom slučaju zaključci sudova koji sugerišu da je u radnji izvršenja-posredovanja u prodaji učestvovalo više lica nema uporišta u izvedenim dokazima, čime su, kako navodi apelant, propisi takođe proizvoljno primjenjeni na štetu apelanta. Iz ovog proizilazi, navodi apelant, da sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili ni same činjenice bitne za donošenje zakonite odluke, odnosno nisu sa jednakom pažnjom ispitali i utvrdili činjenice koje terete apelanta i koje mu idu u korist, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravičan postupak. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi odgodio izvršenje kazne, ne obrazloživši posebno svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Navodi i činjenice iz apelacije upućuju da Ustavni sud treba ispitati kršenje prava u okviru garancija koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Ovo stoga što je apelant u apelaciji naveo da povredu svojih prava vidi u tome što je sud njegovu krivičnu odgovornost utvrđivao na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, posebno dokaznih sredstava koja je sud koristio, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.
8. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
9. Osnovni prigovori izneseni u apelaciji tiču se načina pribavljanja dokaza o oduzimanju stvari, odnosno paketa sa kokainom od saučesnika apelanta i činjenice da je to oduzimanje bilo navodno obavljeno bez naredbe suda koju radnju kasnije nije odobrio sudija za prethodni postupak, pa je ta radnja, kako navodi apelant, bila očigledno nezakonita. Međutim, član 130. ZKP RS omogućuje da se predmeti mogu privremeno oduzeti i bez naredbe, ukoliko postoji opasnost od odlaganja kao u konkretnom slučaju, pa ovako pribavljen dokaz da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije jedini i isključivi dokaz o njegovoj krivici, jer je njegova krivičnoj odgovornost utvrđivana u kontekstu svih ostalih izvedenih dokaza kojima je nedvosmisleno potvrđeno da je on, po prethodnom dogovoru sa određenim licima, izvršio prevoz 1005 grama opojne droge iz Holandije u Bosnu i Hercegovinu, ostvarivši kontakt sa Đ. P. kojem je istu predao i od istog lica primio iznos od 20.000 eura. Nadalje, obzirom da je krivično-pravna odgovornost individualnog karaktera, onda činjenica da je lice Đ. P sklopilo sporazum sa sudom o priznanju krivice nije mogla uticati nikako na utvrđivanje apelantove odgovornosti za učinjeno krivično djelo niti je sud tu okolnost cijenio na štetu apelanta, kako se navodi u apelaciji.
10. U pogledu ostalih prigovora koje je o krivičnom postupku iznio apelant, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima imao branioca, te da je koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje pobijane odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka proizlazi da su saslušani svjedoci, ostvaren uvid u relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na izvršenje krivičnog djela, da je izvršeno neophodno vještačenje, a da je navedene dokaze prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Navedene činjenice moraju se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu, koristeći dokazna sredstva kao što je privremeno oduzeti predmet bez naredbe suda kojima se ta krivica navodno nije mogla dokazati. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neosporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. U osporenim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi, a također primijenjene su i relevantne zakonske odredbe.
11. Ustavni sud uočava, da je u postupku pred redovnim sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da preispituje aspekt primjene prava, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović