Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/07 (L. G. i M. R.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1390/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1390/07, rješavajući apelaciju Lazara Gudelja i Milosave Rogan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Gudelja i Milosave Rogan podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-339/05 od 20. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-278/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazar Gudelj i Milosava Rogan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijeli su 9. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-339/05 od 20. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-278/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine. Apelanti su 16. juna 2007. godine podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka izvršenja presude Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji.
2. Goran Kokotović, Milenko Savić, Slavka Mučibabić, Ilija Pantić i Veselka Đurić (u daljnjem tekstu: tužioci) su 26. februara 2001. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu, protiv JDP «Petrol» Banjaluka, Poslovni centar Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluka tuženog donesenih u postupku dodjele stanova na korištenje.
3. Osnovni sud je donio presudu, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, kojom su poništeni kao nezakoniti prijedlog rang-liste tuženog za dodjelu stanova na korištenje i odluke tuženog o dodjeli stanova na korištenje, precizirane u izreci predmetne presude. Tuženi je obavezan da izvrši ponovnu raspodjelu svih raspoloživih stanova između učesnika konkursa za raspodjelu stanova na korištenje od 27. oktobra 2000. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i Pravilnikom o stambenim odnosima tuženog, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Protiv presude Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, tuženi i apelanti, kao umješači na strani tuženog, su podnijeli žalbe Okružnom sudu. Okružni sud je donio presudu, broj Gž-278/04 od 3. marta 2005. godine, kojom je odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio presudu Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni razlog tuženog i umješača da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije mogao odlučivati o poništenju rješenja o dodjeli stanova na korištenje tuženog budući da se radi o privremenim rješenjima. Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je tuženi na osnovu prijedloga rang-liste donio pojedinačna rješenja, počev od broja 01-1359/00 i zaključno sa brojem 01-1359/00-17, sva izdata 7. novembra 2000. godine, o dodjeli stanova na korištenje pojedinačnim učesnicima konkursa. Da iz samih rješenja, koja su tipska i sa istim obrazloženjem, proizilazi da su rješenja o dodjeli stanova na korištenje naslovljena kao privremena rješenja, međutim da je u tački 3. svakog rješenja navedeno da je privremeni period, iz tačke 1. svakog rješenja, period do obezbjeđenja drugog ugovornog stana, a ako se taj stan ne obezbijedi da će se radniku novim rješenjem dodijeliti trajno stan na koji glasi privremeno rješenje. Budući da ni tuženi ni umješači nisu dokazali u kojem periodu će se obezbijediti drugi stan ni da li tuženi uopšte ima na raspolaganju toliki broj stanova za dodjelu, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o raspodjeli stanova trajnog karaktera budući da je predmetnim rješenjima predviđena mogućnost zamjene istih za rješenja o trajnoj dodjeli stanova. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni razlog tuženog i umješača da se predmetni stanovi ne mogu uvrstiti u redovnu raspodjelu, budući da su korisnici tih stanova uplatili učešće i time postali suinvestitori i suvlasnici predmetnih stanova. U vezi s im Okružni sud je naveo da su ta lica imala mogućnost da u postupku raspodjele istaknu prigovor uvrštavanja takvih stanova u redovnu raspodjelu, ali da oni to nisu učinili već su se prijavili na konkurs i pristali na raspodjelu stanova u skladu sa Pravilnikom o raspodjeli stanova tuženog. Po mišljenju Okružnog suda sama uplata učešća nije izvršena u cilju kupoprodaje predmetnih stanova već u cilju dodjele stanova koji su raspisani za raspodjelu jer su lica koja su uplatila učešće ostvarila i bodove srazmjerno tom učešću. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o redovnoj raspodjeli stanova tuženog.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, broj Gž-
278/04 od 3. marta 2005. godine, Vrhovni sud je donio presudu, broj Rev-339/05 od 20. marta 2007. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantu rješenjem v.d. direktora tuženog, broj 04-
408/2000 od 18. februara 2000. godine, kao nosiocu stanarskog prava, dodijeljen na korištenje stan u ulici Trebinjskih brigada bb, stan broj 2. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, takođe, utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, što je potvrdio i sam apelant na ročištu od 29. novembra 2002. godine, kao i da apelant posjeduje odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica da je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, na osnovu koje može izdejstvovati povrat tog stana u posjed. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je članom 12. stav
1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 22/93 i 31/99) propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, a da je stavom 3. citiranog člana izričito zabranjeno da jedno lice bude istovremeno nosilac stanarskog prava na više stanova. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor apelanta u tom pravcu, budući da se ne može dodijeliti stan na korištenje radniku koji je već nosilac stanarskog prava na nekom drugom stanu jer bi se u tom slučaju radilo o višestrukom korisniku u smislu odredbe člana 24a. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, takođe, neosnovan revizijski prigov apelanta koji se tiče blagovremenosti podnesene tužbe budući da se blagovremenost tužbe cijeni prema saznanju tužilaca kada su odbijeni njihovi zahtjevi za rješavanje stambenog pitanja a ne prema danu donošenja osporenih akata tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tužba blagovremena i u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) koji propisuje da se tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede.
6. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelanti obrazlažu time da su pobijanim odlukama poništena rješenja o dodjeli stanova apelantima, a da predmetnom tužbom nisu bili obuvaćeni kao tuženi, te da im je na taj način bilo uskraćeno pravo da učestvuju u predmetnom sudskom postupku. Apelanti su 16. juna 2007. godine podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka izvršenja presude Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. Uz prijedlog za donošenje privremene mjere apelanti su dostavili zahtjeve tuženog, br. 1543/07 i 1550/07 od 4. juna 2007. godine, upućene apelantima za iseljenje i predaju u posjed stanova tuženog koje koriste. U predmetnim dopisima je navedeno da je tuženi postupio po presudi Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, odnosno da je tuženi, kao nosilac prava raspolaganja, izvršio ponovnu raspodjelu stanova na korištenje, te da su tom raspodjelom stanovi koje koriste apelanti dodijeljeni na korištenje drugim radnicima tuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu prava na pristup sudu budući da su pobijanim odlukama poništena rješenja tuženog o dodjeli stanova apelantima, a da predmetnom tužbom nisu bili obuvaćeni kao tuženi, te da im je na taj način bilo uskraćeno pravo da učestvuju u predmetnom sudskom postupku.
10. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 206. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, «Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 32/94) propisano da lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. Nadalje, da je članom 209. st. 1. i 2. ZPP propisano da ako se pravno dejstvo presude odnosi i na umješača, umješač se smatra jedinstvenim suparničarom i može podnijeti vanredni pravni lijek i u parnici u kojoj do nastupanja pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu nije učestvovao kao umješač. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi jasno proizilazi da nije nužno da lice ima svojstvo parnične stranke u određenoj parnici da bi zaštitilo svoj pravni interes, budući da lice svoj pravni interes može zaštiti i kao umješač u toj parnici.
11. Iz činjeničnog stanja spisa proizilazi da su se apelanti, kao umješači na strani tuženog, uključili u predmetni sudski postupak nakon donošenja presude Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, kojom su poništena rješenja tuženog o dodjeli stanova na korištenje apelantima. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je presudom, broj Gž-278/04 od 3. marta 2005. godine, odbio žalbu apelanata kao neosnovanu. Protiv navedene presude Okružnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom, broj Rev-
339/05 od 20. marta 2007. godine, odbio reviziju apelanata. Iz naprijed navedenog proizilazi da su apelanti, nakon podnošenja žalbe protiv pobijane presude Osnovnog suda, broj P-104/01 od 24. aprila 2002. godine, ostvarili pravo da se odlučuje o njihovim građanskim pravima pred redovnim sudovima, odnosno ostvarili su pravo na pristup sudu, kao jedno od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanata, kojima su apelanti u svoju korist tražili drugačije rješenje predmetnog sudskog spora. Pri tome, Ustavni sud sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, proizvoljno ili nepravično primijenili materijalno-pravne propise na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović