Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-328/06 (Zavod zdravstvenog osiguranja Sarajevo)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-328/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine, u predmetu broj AP 328/06, rješavajući apelaciju Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. Rev-254/04 od 30. avgusta 2005. godine i Pž-69/02 od 16. decembra 2003. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ps-502/00 od 15. novembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), br. Rev-254/04 od 30. avgusta 2005. godine i Pž-69/02 od 16. decembra 2003. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-502/00 od 15. novembra 2001. godine.

2. Apelant je 19. oktobra 2000. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu, protiv Tvornice namještaja «Standard» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga u iznosu od 219.319,00 KM, sa kamatama. Kantonalni sud je donio rješenje, broj Ps-502/00 od 15. novembra 2001. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje u postupku i tužbu odbacio. U obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da je sud u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio da je predmet spora plaćanje dugovanih doprinosa iz plaća radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog lica, a sve za finansiranje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja kako je predviđeno članom 80. stav 1. tačka 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 30/97). Međutim, da je članom 14. Zakona o doprinosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 35/98 i 54/00) propisano da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrše Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) i Finansijska policija, što podrazumijeva pravo ovih institucija da odlučuju o postojanju i visini tih obaveza u upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu.

3. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Ps-502/00 od 15. novembra 2001. godine, apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj Pž-69/02 od 16. decembra 2003. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 87. stav 6. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 30/97 i 7/02) propisano da se utvrđena dugovanja po osnovu obaveze obračuna i uplate doprinosa realizuje tako da se obvezniku obračuna i uplate doprinosa, rješenjem nalaže obaveza da uplati doprinos i rok u kojem se ta obaveza treba izvršiti. Sud je dalje naveo da je stavom 7. citiranog člana propisano da žalba na rješenje kojim se nalaže obračun i uplata doprinosa ne odlaže izvršenje rješenja i rješenje je izvršna isprava u postupku izvršenja radi naplate novčanih potraživanja. Sud je istakao da je i članom 14a. Zakona o doprinosima propisana nadležnost organa uprave za kontrolu obračuna i uplate doprinosa. S obzirom na naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelant ne može svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku budući da se postupak naplate doprinosa od strane kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja provodi po odredbama Zakona o upravnom postupku.

4. Protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Pž-69/02 od 16. decembra 2003. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj Rev-254/04 od 30. avgusta 2005. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. U predmetnom rješenju je navedeno da se revizijski sud, primjenom odredbi člana 376. stav 1. Zakona o parničnom postupku, umjesto posebnog obrazloženja pozvao na razloge drugostepenog rješenja.

5. Na zahtjev Ustavnog suda od 13. novembra 2007. godine, apelant je 30. novembra 2007. godine dostavio obavještenje Ustavnom sudu u kome je naveo da nije pokrenut ni vođen postupak pred upravnim organom radi naplate dugovanih doprinosa tuženog za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja. Apelant je naveo da je upravni postupak trebala da pokrene nadležna inspekcija koja vrši kontrolu uplate doprinosa i da pokreće upravni postupak. Apelant je istakao da je prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju dozvoljena i kontrola uplata poslodavca kao i vođenje sudskih postupaka, jer je apelant na osnovu pravosnažnog platnog naloga ili sudske odluke mogao vršiti naplatu i to ili putem suda ili putem upravnog organa kojem se treba dostaviti pravosnažna sudska odluka, koju nije moguće izdejstvovati, obzirom da se sud u predmetnom sudskom postupku oglasio apsolutno nenadležnim.

6. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pri tome se apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 311/04 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 60/05).

7. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je u ovom predmetu apelant Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, kao javna ustanova koja, u smislu Zakona o kantonalnoj upravi («Službene novine Kantona Sarajevo», broj 20/01), obavlja poslove uprave iz nadležnosti Kantona Sarajevo, a koja je osnovana Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi zauzeo stav da državni organi mogu biti podnosioci apelacija pred Ustavnim sudom u pogledu zaštite prava i sloboda predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Odluku broj AP 2253/05 od 31. marta 2007. godine). Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede prava apelanata isključivo s aspekta prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na neslaganje apelanta sa odlukama redovnih sudova i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

11. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi oglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći da se uplata dugovanih doprinosa za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja ne ostvaruje u sudskom postupku, već u upravnom postupku u skladu sa odredbama člana 87. st. 6. i 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i odredbama čl. 14. i 14a. Zakona o doprinosima. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 87. stav 6. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se utvrđena dugovanja po osnovu obaveze obračuna i uplate doprinosa, realizuje tako da se obvezniku obračuna i uplate doprinosa, rješenjem nalaže obaveza da uplati doprinos i rok u kojem se ta obaveza treba izvršiti. Stavom 7. citiranog člana je propisano da žalba na rješenje kojim se nalaže obračun i uplata doprinosa ne odlaže izvršenje rješenja i rješenje je izvršna isprava u postupku izvršenja radi naplate novčanih potraživanja. Nadalje, odredbama člana

14. Zakona o doprinosima je propisano da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrše Porezna uprava i Finansijska policija, svako iz svog domena. Članom 14a. istog zakona je propisano da u slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna Porezna uprava donosi rješenje o prinudnoj naplati na osnovu kojeg može zahtijevati prinudnu naplatu doprinosa prenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća, otvorenog kod ovlaštene organizacije za obavljanje unutrašnjeg platnog prometa, na propisane uplatne račune javnih prihoda, kao i naplatu iz cjelokupne imovine isplatioca plaća.

12. Ustavni sud smatra, da iz naprijed navedenih zakonskih odredbi jasno proizilazi da se uplata dugovanih doprinosa za finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruje u upravnom postupku. U konkretnom slučaju, s obzirom da se tužbeni zahtjev apelanta odnosio na plaćanje dugovanih doprinosa iz plaća radnika koji su u radnom odnosu kod pravnog lica, a sve za finansiranje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja kako je predviđeno članom 80. stav 1. tačka 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, očigledno je da se radilo o pitanju koje nije moglo biti raspravljeno u sudskom postupku. Ustavni sud smatra da redovni sudovi pravilno zaključili da se uplata dugovanih doprinosa za zdravstveno osiguranje ostvaruje u upravnom postupku i eventualno upravnom sporu, u smislu relevantnih odredbi člana 87. st. 6. i 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju i čl. 14. i 14a. Zakona o doprinosima.

13. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 311/04, Ustavni sud zapaža da su činjenična i pravna pitanja u tom predmetu i predmetu apelanta samo naizgled slična, ali se ne radi o identičnim situacijama. Naime, u predmetu AP 311/04 apelant se obratio Ustavnom sudu nezadovoljan odlukama redovnih sudova koji su utvrdili da apelant kao zaposlenik nije aktivno legitimiran da u sudskom postupku traži uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje jer se radi o obligaciono-pravnom odnosu između poslodavca i Fonda penzijskog osiguranja. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 311/04 donio Odluku o dopustivosti i meritumu kojom je usvojio aplaciju i predmet vratio redovnim sudovima na ponovno odlučivanje. U predmetnoj odluci je, između ostalog, navedeno «Ustavni sud smatra da se zaista i radi o obvezno-pravnom odnosu između obveznika uplate doprinosa, u konkretnom slučaju tuženog, i nadležnog fonda, kako je to navedeno u osporenim presudama. Međutim, ne može se prihvatiti tumačenje sudova da apelant nije aktivno legitimiran da traži od suda da tuženog obaveže na uplatu doprinosa. Naime, zaključenjem ugovora o radu nastaje obvezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu se zaposleniku daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred nadležnim sudom.»

14. Obzirom na obvezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika, koji nastaje zaključenjem ugovora o radu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da apelantu kao zaposleniku pripada pravo da traži od suda da poslodavca obaveže na uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje. S druge strane, u konkretnom slučaju, apelant nije u obvezno-pravnom odnosu sa tuženim, pa samim tim nema osnova da traži od suda da obaveže tuženog na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud konstatuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 311/04, jer se navedeni slučaj odnosio na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od situacije u ovoj predmetnoj stvari.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović