Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/07 (M. S.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2961/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2961/07, rješavajući apelaciju Milosava Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosava Samardžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosava Samardžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milosav Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan D. Trbojević, podnio je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine.

2. Okružno tužilaštvo Banja Luka Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) podnijelo je Okružnom sudu u Banja Luci Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), optužnicu, broj KT-ST-8/07 od 31. jula 2007. godine protiv apelanta i ostalih optuženih zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teže krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) Predmetna optužnica potvrđena je 2. augusta 2007. godine od strane sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda pod brojem, 011-0-

Kps-07-000-12-p. U navedenoj optužnici Specijalno tužilaštvo istovremeno je stavilo prijedlog za produženje pritvora protiv apelanta i ostalih optuženih, a koji pritvor je određen u prethodnom postupku na osnovu rješenja sudije za prethodni postupak Okružnog suda, iz razloga navedenih u članu 189. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP. Rješenjem Vijeća Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 043-p od 3. augusta 2007. godine, uvažena je žalba apelanta i ostalih optuženih, pa je u odnosu na apelanta (i ostala optužena lica zbog navedenih krivičnih djela) rješenje preinačeno i odbijen je kao neosnovan prijedlog Specijalnog tužilaštva da se pritvor produži u odnosu na apelanta i ostale optužene.

3. U toku suđenja, nakon odlaganja glavnog pretresa, Specijalno tužilaštvo Okružnom sudu dostavilo je prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim optuženim, broj KT-ST-8/07 od 4. oktobra 2007. godine iz pritvorskih razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. b) i g) ZKP. Okružni sud je postupajući po navedenom prijedlogu Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora donio rješenje, broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine koje se pobija apelacijom. Navedenim rješenjem, Okružni su je apelantu zajedno sa šest osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZ, odredio pritvor iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka g) ZKP koji se računa od časa lišenja slobode i može trajati do izricanja presude a najduže dvije godine, nakon potvrđivanja optužnice, a ukoliko za to vrijeme ne bude izrečena kazna i donesena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Kontrola opravdanosti pritvora izvršit će se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja rješenja na osnovu odredbe člana 184. stav 1. ZKP.

4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je cijenio razloge Specijalnog tužilaštva koje je u toku glavnog pretresa došlo do operativnih saznanja da su pojedini svjedoci čije saslušanje je predloženo u optužnici izloženo prijetnjama zbog svojih ranijih iskaza, te prijetnjama u smislu da se ne pojave na glavnom pretresu, odnosno da promijene svoj raniji iskaz. Okružni sud je naveo da se apelant zajedno sa ostalim optuženim tereti za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZ za koja se može izreći kazna zatvora 10 godina ili u dužem trajanju, a imajući u vidu težinu izvršenog krivičnog djela i njegove posljedice određivanje mjere pritvora je nužno iz razloga sigurnosti građana – svjedoka koji su saslušani u dosadašnjem toku krivičnog postupka i koji se trebaju saslušati u daljnjem toku krivičnog postupka, što je pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tačka g. ZKP. Okružni sud je dalje naveo da svjedoci optužbe koji su saslušani u prethodnom postupku a neki i u toku glavnog pretresa, ozbiljno terete apelanta i ostale optužene za krivično djelo koje im se stavlja na teret, da su u sastavu organizovane grupe i u kratkom vremenskom periodu izvršili otuđenje 31 putničkog vozila na području grada Sarajeva, a motiv navedenog krivičnog djela je bio pribavljanje imovinske koristi veće vrijednosti.

5. Vrhovni sud rješenjem, broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine, odbio je žalbe Specijalnog tužilaštva i apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da u pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP, nove činjenice i okolnosti koje se odnose na zastrašivanje svjedoka, a koje su detaljno opisane u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora, a pri tome imajući u vidu način izvršenja djela, te prirodu samog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZ, ukazuju na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca, da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru. Vrhovni sud je istakao da su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko 10 godina i da je ostvaren i objektivan uslov za primjenu ovog pritvorskog osnova.

6. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što Okružni sud njemu i njegovom braniocu nije omogućio da se upoznaju sa prijedlogom o ponovnom određivanju pritvora, provjeru dokumentacije – izjava svjedoka koje je tužilaštvo predložilo a koje nije uočilo da se ni jedan od dokaza ne odnosi na apelanta, a ipak je, bez ikakvog razloga, odlučilo da se apelant vrati u pritvor. Apelant je naveo da je Vrhovni sud, potvrdio rješenje Okružnog suda, iako je žalbom ukazano na navedene propuste.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14.Pravila Ustavnog suda glasi:

2)„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

4)„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) (14). apelacija je preuranjena“.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, zbog značaja prava na čiju se povredu apelant žali tj. prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ispitati ukratko njegove navode, tj. postojanje razloga za određivanje pritvora i dokaza kojima se potkrjepljuju razlozi po pitanju neophodnosti određivanja pritvora.

11. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba člana 189. stav 1. tačka

g) ZKP kojim je propisano da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo. Tačkom g) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Nesporno je da je u ovom slučaju apelantu pritvor određen na ročištu 10. oktobra 2007. godine koje je održao Okružni sud povodom prijedloga Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora, na kome je osim apelanta bio prisutan i njegov branilac, te da je u ovoj fazi postupka ispoštovano pravo na odbranu. Sudovi su našli da u konkretnom slučaju na strani optuženog apelanta stoje razlozi iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP zbog kojih je apelantu nakon odlaganja glavnog pretresa određen pritvor. U pogledu razloga za pritvor propisanog navedenom odredbom, Okružni sud je dao detaljno obrazložio razloge koji se odnose na nove činjenice i okolnosti zastrašivanja svjedoka, a pri tome je cijenio način izvršenja krivičnog djela i prirodu krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. 1. i 4. KZ. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1. c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju relevantnih odredaba ZKP.

12. Razlozi na koje se pozvao Okružni sud, prilikom određivanja pritvora protiv apelanta (rizik od ometanja postupka uticajem na svjedoke – zastrašivanje), predviđeni su relevantnim odredbama ZKP. Što se tiče postojanja dokaza, kojima se potkrjepljuje postojanje zakonom predviđenih razloga za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno obrazložili razloge za određivanje pritvora, konstatujući da način izvršenja krivičnog djela, priroda samog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2., u vezi sa krivičnim djelom teže krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. KZ, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršioca, da razlozi sigurnosti imovine i građana čine neophodnim zadržavanje apelanta u pritvoru. Ovo osobito zbog toga što su u pitanju krivična djela, za koje se može izreći kazna zatvora preko 10 godina, što je objektivan uslov za primjenu navedenog pritvorskog osnova, te da nove činjenice i okolnosti a koje je Specijalno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjere pritvora a koje se odnose na zastrašivanje svjedoka oštećnih krivičnim djelom i svjedoka optužbe predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju neophodnim da se u daljnjem toku krivičnog postupka apelantu odredi pritvor zbog sigurnosti imovine i građana – svjedoka koji su saslušani u toku krivičnog postupka, i koji se trebaju saslušati u daljnjem toku krivičnog postupka što predstavlja pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. točka g) ZKP. U pogledu navoda apelanta da on i njegov branioc nisu bili u mogućnosti da se upoznaju sa prijedlogom i razlozima o privremenom određivanju pritvora, Ustavni sud zapaža da je iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu vidljivo da je apelantu i njegovom braniocu uručen prijedlog Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora, broj KT-ST-8/07 od 4. oktobra 2007. godine nakon čega su apelant i branioc saslušani na okolnost razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Također, apelantu i njegovom braniocu je omogućen uvid u cijeli spis, te fotokopiranje dokaza koje je tužilac dostavio uz prijedlog za određivanje pritvora.

13. Dakle, za sve razloge koji su propisani članom 189. stav 1. tačka g) ZKP, sud je prilikom određivanja ove mjere pritvora dao detaljno i jasno obrazloženje. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 189. stav 1. tačka g) ZKP. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, zatim ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a uslijed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana.

14. Međutim, u konkretnom slučaju, kad se uzme u obzir postojanje nespornih okolnosti, u pogledu potrebe za određivanjem pritvora protiv apelanta, te činjenica da su sudovi u ovom slučaju dali detaljne razloge zašto se prema apelantu mora odrediti mjera pritvora, ne može dovesti do zaključka da je lišavanje slobode apelanta bilo arbitrarno (proizvoljno) te da je došlo do povrede i narušavanja principa garantovanih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

15. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je samo doneseno procesno rješenje kojim je određen pritvor protiv apelanta. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjeni.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio