Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/06 (D. M.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-443/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine, u predmetu broj AP 443/06, rješavajući apelaciju Dominika Muse, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9, te članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dominika Muse podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-
1317/05 od 22. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-821/02-I, od 13. lipnja 2005. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dominika Muse podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-
1317/05, od 22. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-821/02-I, od 13. lipnja 2005. godine, u odnosu na navode o povredi prava na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dominik Musa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 27. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1317/05, od 22. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-821/02-I, od 13. lipnja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-821/02-I, od 13. lipnja 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obvežu Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete-neisplaćenih plaća isplati mjesečne iznose od po 920,00 KM počevši od 1. srpnja 1997. godine pa do 1. siječnja 1999. godine, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svoje presude Općinski je sud naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da je na temelju Rješenja tuženog, broj 02-12-99-160 od 16. veljače 1999. godine, apelantu prestao radni odnos zbog odlaska u mirovinu. Nadalje, da je apelant saslušan u svojstvu parnične stranke izjavio da mu tuženi nije isplatio plaće od 1. srpnja 1997. godine do 1. siječnja 1999. godine, kao i da su ga iz službe računovodstva tuženog poslije 1. srpnja 1997. godine obavijestili da više nije na spisku uposlenika tuženog. Obzirom da je apelant nakon 1. srpnja 1997. godine saznao da se ne nalazi na spisku uposlenika tuženog, kao i da od tada nije primao plaću, a da je tužbu sudu podnio tek 29. srpnja 2002. godine, Općinski je sud naveo da je utemeljen prigovor zastare koji je istaknuo tuženi, te da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu članka 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03).
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1317/05, od 22. prosinca 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantova priziv izjavljen protiv Presude Općinskog suda broj P-821/02-I od 13. lipnja 2005. godine i pobijana presuda potvrđena. U obrazloženju svoje presude Kantonalni je sud naveo da je odredbama članka 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Obzirom da je apelant tužbu sudu podnio 27. srpnja 2002. godine radi isplate plaća za razdoblje od 1. srpnja 1997. godine do 1. siječnja 1999. godine, Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je nastupila zastarjelost potraživanja u smislu članka 106. Zakona o radu.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na rad koje se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
Dopustivost prima facie
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu nužno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerojatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji s dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje ustvari odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni je sud u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. veljače 2005. godine). Također, Ustavni je sud u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu Odluku AP 150/04 i odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. travnja 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osiguralo načelo pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovoga pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Europski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. svibnja 1985, serija A, broj 93, stavak 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
8. Ustavni sud opaža da je apelant nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stupnja. U konkretnom slučaju, redoviti su sudovi primijenili odredbe članka 106. Zakona o radu, kojima je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te odbili tužbeni zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. srpnja 1997. godine do 1. siječnja 1999. godine, budući je tužbu sudu podnio tek 29. srpnja 2002. godine. Pri tomu Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na nepravilnost i nezakonitost postupanja redovitih sudova pri donošenju pobijanih odluka, obzirom da su one donesene primjenom citiranih zakonskih odredbi kojima je propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava iz radnoga odnosa. Nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi zaštićenih ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, već citirana Odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
9. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da, u svezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni.
Dopustivost ratione materiae
10. Apelant je, također, naveo da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na rad. S tim u svezi Ustavni sud opaža da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine
- Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je među ostalim naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim je paktom u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». Prema navedenome članku pravo na rad je osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očevidna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni je sud zaključio da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove prizivne navode o povredi prava na rad ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović