Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-313/06 (L. J.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-313/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 313/06, rješavajući apelaciju Ljubomira Jerinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Jerinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1163/04 od 29. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Jerinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1163/04 od 29. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3. d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Jerinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1163/04 od 29. novembra 2005. godine. Apelant je Ustavnom sudu 17. januara 2007. godine, dostavio dopunu apelacije.
2. Apelantu je rješenjem «Remontmontaže Tuzla», pravnog prednika «Remontmontaža» (u daljnjem tekstu: tužena), broj 09-4/74 od 12. jula 1974. godine, dodijeljen na korištenje trosoban stan u Tuzli, Ši selo, ulica Šekovačka broj 12, površine 74 m². Tokom ratnih dejstava apelant je predmetni stan napustio, ali je na osnovu odluke CRPC-a, broj 703-2216-1/1 od 9. septembra 2002. godine, predmetni stan apelantu vraćen.
3. Apelant je, 24. marta 2003. godine, protiv tužene podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kojom je tražio da se utvrdi, da je do 6. decembra 2000. godine na predmetnom stanu sa pripadajućom garažom i ostalim pomoćnim prostorijama i uređajima koji se nalaze u zgradi i dvorištu objekta stekao status nosioca stanarskog prava, jer stan nije bio uknjižen u Javnom stambenom preduzeću, a stambena zgrada u kojoj se stan nalazi nije imala upotrebnu dozvolu iz kojih razloga apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava. Presudom Općinskog suda, broj P-773/03 od 3. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je rješenje, broj 09-4/74 od 12. jula 1974. godine o dodjeli predmetnog stana apelantu od strane tužene, valjan akt o dodjeli stana apelantu, međutim, kako zgrada u kojoj se nalazi sporni stan nije imala upotrebnu dozvolu, to se nisu mogla konstituisati trajna prava, pa ni apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava, iz kojih razloga je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1163/04 od 29. novembra 2005. godine, žalba apelanta djelimično je uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta da je do 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je tužena dužna priznati sva prava koja proizilaze iz ugovora o korištenju stana, kao i naknaditi mu troškove prvostepenog i žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 3.105,00 KM, a odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na garažu, zajedničke dijelove i uređaje u zgradi. Kantonalni sud je zaključio da je osnovana žalba apelanta te da okolnost da za navedeni objekat nije bila izdata upotrebna dozvola nije uvjet za ostvarivanje stanarskog prava apelanta, na predmetnom stanu jer pribavljanje upotrebne dozvole predstavlja obavezu tužene kao vlasnika objekta i ona ne može biti od uticaja na konstituisanje stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu, a posebno iz razloga što iz zemljišno-knjižne dokumentacije u koju je prvostepeni sud izvršio uvid proizilazi da je objekat i uplanjen. Zbog navedenih razloga, Kantonalni sud je uvažio dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na garažu i zajedničke dijelove u zgradi, kontatirajući da je Općinski sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je do 6. decembra 2000. godine, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na pripadajućoj garaži i ostalim pomoćnim prostorijama i uređajima koji se nalaze u zgradi. Kantonalni sud je također ocijenio da apelant na garaži i ostalim pomoćnim prostorijama i uređajima u stambenoj zgradi nije mogao steći stanarsko pravo, konstatirajući pored ostalog, da apelantu predmetna garaža nije bila dodijeljena na korištenje uz rješenje o dodjeli stana nego mu je bila dodijeljena u zakup, kako je utvrdio i Općinski sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na garaži koja pripada predmetnom stanu povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
6. Apelant je u dopuni apelacije dostavio presudu Vrhovnog suda, broj Rev-1045/05 od 13. maja 2006. godine, koja je prema navodima apelanta donesena u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a prema kojoj je stanaru u istoj zgradi priznato stanarsko pravo na stanu i garaži.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na imovinu
8. Apelant se žali da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). U tom smislu, a prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). S druge strane. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50). Dakle, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili druge posjede pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je apelant nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom.
10. U konkretnom slučaju iz činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, nesporno je da rješenjem tužene, broj 09-4/74 od 12. jula 1974. godine, predmetna garaža apelantu nije bila dodijeljena na korištenje zajedno sa stanom, nego da je istu koristio na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa tuženom. Dakle, apelant je na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa tuženom za korištenje predmetne garaže stekao pravo na posjed na garaži i uživa pravo na zaštitu posjeda. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da rješenjem tužene apelantu garaža nije bila dodijeljena na korištenje zajedno sa stanom. Stoga, apelant nije mogao steći stanarsko pravo na garaži koju je koristio na osnovu ugovora o zakupu, te odlukom suda obezbijedi sebi više prava od onog koje mu pripada. Prema tome, odluka Kantonalnog suda kojom je utvrđeno da apelant nije stekao stanarsko pravo na garaži, koja mu rješenjem tužene nije ni bila dodijeljena na korištenje ne predstavlja miješanje u pravo apelanta na njegovu imovinu, pa su navodi apelacije koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetna garaža bila sastavni dio “doma” apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li osporena odluka predstavlja miješanje javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
12. Ustavni sud zapaža da je prema navodima apelacije i dokumentacije predočenoj Ustavnom sudu, nesporno da je rješenje tužene, broj 09-4/74 od 12. jula 1974. godine, apelantu dodijeljen trosoban stan na korištenje u Tuzli, Ši Selo, ulica Šekovačka broj 12, koji je apelant tokom ratnih dejstava napustio, te da je odlukom CRPC-a, broj 703-2216-1/1 od 9. septembra 2002. godine, predmetni stan vraćen apelantu na korištenje. Nadalje, u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i garaži, presudom tog suda apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Presudom Kantonalnog suda apelantu je utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, a tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na sticanje stanarskog prava i na garaži je odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelant nije mogao steći stanarsko pravo i na garaži jer rješenjem tužene o dodijeli predmetnog stana na korištenje apelantu nije bila dodijeljena garaža, nego je istu koristio po osnovu ugovora o zakupu sa tuženom.
13. Ustavni sud zapaža da je iz činjeničnog utvrđenja nesporno da predmetna garaža rješenjem tužene, broj 09-4/74 od 12. jula 1974. godine apelantu nije bila dodijeljena na korištenje zajedno sa stanom, nego da je garažu koristio na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa tuženom. Kako je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant garažu koristio na osnovu ugovora o zakupu sa tuženom to ex lege nije ni mogao steći stanarsko pravo na predmetnoj garaži. Nadalje, Ustavni sud smatra da držanje u posjedu određene nekretnine u konkretnom slučaju garaže, koju je apelant koristio po osnovu ugovora o zakupu, samo po sebi ne znači da se ta nekretnina može smatrati «domom» apelanta u značenju Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju predmetna garaža ne može smatrati domom apelanta, pa je bespredmetno razmatrati da li osporena odluka Kantonalnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da je stekao stanarsko pravo i na garaži predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog prava na dom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pravo na slobodu i sigurnost
14. Apelant se žali da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.d) Ustava predviđeno da «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.», a članom 5. Evropske konvencije predviđeno je da «Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.»
15. Ustavni sud konstatuje, da osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji je usmjeren na utvrđenje da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na garaži ne odnosi se na kršenje prava koje garantuje član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član
5. Evropske konvencije. Stoga se i ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Na kraju, Ustavni sud ističe da dopunu apelacije nije uzeo u obzir, shodno članu 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, obzirom da je apelant u dopuni apelacije samo dostavio jednu sudsku presudu koja je donesena u međuvremenu ali bez navođenja ljudskih prava i sloboda čije navodno kršenje potkrepljuje ovim dokazom.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović