Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/06 (Ž. C.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-376/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 376/06, rješavajući apelaciju Žarka Crnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Crnjaka podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj: Gž. 466/05 od 27. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj: P. 573/90 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Crnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mosorovića, opština Kalinovik, kojeg zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: Gž. 466/05 od 27. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: P. 573/90 od 30. juna 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj: P. 573/90 od 30. juna 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Rasko Crnjak (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed zemljište označeno kao dio k.č. broj 43/22-2, površine 18,28 m , upisano u p.l. broj 420 k.o. Jelašca, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 290,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Stoje Banjanin, Đurđa Šilića i Slavka Crnjaka utvrdio da je tuženi nesmetano koristio predmetno zemljište od 1963. godine, kada je na istom izgradio drveni ovčarnik, na kojem je do tada bio tor za ovce njegovih prednika, pa do 1984. godine, kada je porušio drveni ovčarnik, izlio betonski temelj istih dimenzija i započeo zidati ovčarnik, pri čemu ga je apelant omeo tvrdeći da tuženi gradi ovčarnik na njegovom zemljištu. Sud je naveo da je iskazima navedenih svjedoka poklonio vjeru jer su međusobno saglasni i dopunjuju se, kao i da je pri tome sud imao u vidu da je tuženi stric ovim svjedocima, ali da su oni u rodbinskim odnosima i sa apelantom, tako da nemaju razloga da ne govore istinu. Takođe da su njihov iskazi saglasni i sa iskazom svjedoka Sime Crnjaka, koji je u međuvremenu umro, te sa iskazom tuženog kojeg je sud saslušao kao parničnu stranku. Sud je naveo da nije povjerovao iskazu svjedoka Gligora Crnjaka, apelantovog brata, da je ovčarnik izgrađen u periodu od 1965. do 1970. godine, navodeći da je po mišljenju suda njegov iskaz usmjeren na otežavanje položaja tuženog, kao i da je u suprotnosti sa iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, kao i sa navodima iz tužbe. Nadalje, sud je naveo da je vještak geometar Gordan Mastilo identifikovao sporno zemljište prema stvarnom katastarskom planu, broj 31-XIX-14-C1, k.o. Jelašca i dodatku tog plana iz 1969. godine. Da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da sporno zemljište, na kojem je izgrađen ovčarnik, po starom katastarskom planu pripada parceli prednika apelanta, a da je po katastarkom planu iz 1969. godine, sačinjenom na osnovu avio-snimanja iz 1968. godine, označeno kao k.č. broj 43-27-I upisano u p.l. broj 471 k.o. Jelašca na ime tuženog. S obzirom da je tuženi 1963. godine na predmetnom zemljištu izgradio drveni ovčarnik kao savjestan graditelj i bio u posjedu istog više od 20 godina, a da ga pri tome niko nije ometao sve do 1984. godine, kada mu je apelant osporio pravo na rekonstrukciju ovčarnika, sud je utvrdio da je tuženi putem održaja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu u smislu odredbe člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO).
4. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda, broj: P. 573/90 od 30. juna 2005. godine, donio je presudu, broj: Gž. 466/05 od 27. decembra 2005. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi održajem stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. Naime, Okružni sud je istakao da je za sticanje prava svojine održajem dovoljan miran, savjestan i neprekidan posjed od 20 godina i da u tom slučaju nisu od uticaja zakonitost i istinitost posjeda. U tom smislu, Okružni sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom nesumnjivo proističe da je tuženi predmetno zemljište koristio duže od 20 godina i da ga za to vrijeme niko nije ometao u posjedu istog. Takođe, da iz izvedenih dokaza proističe da je tuženi predmetno zemljište koristio u uvjerenju da je njegovo, a da se, s druge strane, apelant za svo to vrijeme nije interesovao za to zemljište. Okružni sud je istakao da je za ocjenu savjesnosti tuženog od značaja i činjenica da se u katastarskom operatu od 1969. godine tuženi vodi kao posjednik predmetnog zemljišta. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je tuženi u konkretnom slučaju nesavjestan posjednik, budući da se shodno odredbi člana 72. stav 3. ZOSPO savjesnost tuženog pretpostavlja, a da apelant u predmetnom parničnom postupku nije dokazao suprotno. Na kraju, Okružni sud je naveo da, kod činjenice da je tuženi putem održaja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, nije od značaja utvrđenje vještaka geodetske struke da je po starim katastarskim planovima granica između susjednih parcela apelanta i tuženog išla pravom linijom i da je tada sporni dio zemljišta bio u sastavu parcele koja je danas u posjedu apelanta.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome da su redovni sudovi pri ocjeni izvedenih dokaza došli do pogrešnog zaključka da je tuženi bio savjestan posjednik i da je održajem stekao pravo vlasništva na osnovu člana 28. stav 4. ZOSPO, te odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed zemljište označeno kao dio k.č. broj 43/22-2, površine 18,28 m .
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu što vidi u tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi preda u posjed zemljište označeno kao dio k.č. broj 43/22-2, površine 18,28 m , upisano u p.l. broj 420 k.o. Jelašca, navodeći da je tuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu u smislu člana 28. stav 4. ZOSPO. Naime, redovni sudovi su, nakon provedenog parničnog postupka, utvrdili da je tuženi 1963. godine na predmetnom zemljištu izgradio drveni ovčarnik kao savjestan graditelj i bio u posjedu istog više od 20 godina, a da ga pri tome niko nije ometao sve do 1984. godine, kada mu je apelant osporio pravo na rekonstrukciju ovčarnika tvrdeći da gradi ovčarnik na njegovom zemljištu. Na utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO, kojima je propisano da savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina, i zaključili da je tuženi putem održaja stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. Prema tome, redovni sudovi su proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, a u obrazloženju naveli detaljne razloge za takvu odluku. Nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta. Ovo osobito, imajući u vidu da je u sudskom postupku utvrđeno da je tuženi od 1969. godine u katastarskom operatu upisan kao posjednik predmetnog zemljišta, te da je kao savjestan posjednik bio u posjedu predmetnog zemljišta više od 20 godina i da je putem održaja postao i vlasnik istog.
9. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović