Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/06 (H. F.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-401/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 401/06, rješavajući apelaciju Huseina Fehrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Fehrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U- 570/04 od 18. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Fehrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-570/04 od 18. januara 2006. godine.

2. Služba za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je rješenje, broj: 07-23-763/01 od 28. aprila 2004. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanta za produženje važnosti rješenja, broj: 07-23-763/01 od 9. maja 2000. godine, za postavljanje kioska na dijelu javne površine u ulici Patriotske lige bb.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Službe, broj: 07-23-763/01 od 28. aprila 2004. godine, Općinsko vijeće Općine Centar Sarajevo donijelo je rješenje, broj: 01-23-3044/04 od 17. juna 2004. godine, kojim je žalba apelanta odbijena.

4. Apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv Općinskog vijeća Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja, broj: 01-23-3044/04 od 17. juna 2004. godine. Kantonalni sud je donio presudu, broj U-570/04 od 18. januara 2006. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je naveo da je članom 2. stav 4. Odluke o privremenom korištenju javnih površina («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 14/02, 5/03 i 27/03) propisano da se korisnicima javnih površina, kojima je odobrenje za postavljanje kioska isteklo u skladu sa članom 159a. Zakona o prostornom uređenju, produžava važnost odobrenja za postavljanje kioska do donošenja propisa kojim se reguliše status privremenih objekata - kioska, a najduže jednu godinu od dana stupanja na snagu ove odluke, pod uslovima da je kiosk u funkciji i da je investitor izmirio dospjele obaveze po osnovu korištenja javne površine za postavljanje kioska, odnosno da te obaveze izmiri u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove odluke. Nadalje, da je stavom 5. citiranog člana propisano da će se kiosci za koje ne budu ispunjeni uslovi iz prethodnog stava i kiosci za koje ne budu izvršavane obaveze na način i u rokovima utvrđenim rješenjem kojim se produžava važnost odobrenja za postavljanje kioska ukloniti sa javne površine o trošku investitora. S obzirom da apelant nije osporio činjenicu da nije izmirio dospjele obaveze po osnovu korištenja javne površine na koju je postavio kiosk, Kantonalni sud je naveo da je tuženi pravilno zaključio da apelant nema pravo na produženje važnosti rješenja, broj: 07-23-763/01 od 9. maja 2000. godine, za postavljanje kioska na dijelu javne površine.

5. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što nije imao pravo žalbe protiv pobijane odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud nesporno utvrdio da apelant nije izmirio obaveze po osnovu korištenja javne površine na koju je postavio kiosk te da u smislu relevantnih odredbi Odluke o privremenom korištenju javnih površina nema pravo na produženje važnosti rješenja za postavljanje kioska na dijelu javne površine. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje koje je dao Kantonalni sud, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na nepravilnost i nezakonitost postupanja Kantonalnog suda pri donošenju pobijane odluke. Po mišljenju Ustavnog suda, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Kantonalnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Što se tiče navoda apelanta da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da odredbu člana 13. Evropske konvencije treba uzeti u obzir zajedno sa članom 6. Evropske konvencije, naročito u kontekstu navedenih povreda prava predviđenih Evropskom konvencijom. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što nije imao pravo žalbe protiv pobijane odluke. Ustavni sud konstatuje da se prema odredbama člana 40. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) ne može izjaviti žalba protiv odluke donesene u upravnom sporu. Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava garantuje samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost podnošenja žalbe višem sudu nakon što nezavisni i nepristrasni sud odluči o pravnoj stvari. Prema tome, u slučajevima navedenih povreda u sudskim odlukama član 13. Evropske konvencije ne obavezuje državu da osigura mogućnost žalbe višem sudu da bi se ustanovilo da li je došlo do povrede prava iz Evropske konvencije (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, Odluke i izvještaji 49, 67). U takvim slučajevima član 13. Evropske konvencije ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju predviđa član 6. Evropske konvencije.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana

13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/06 (H. F.) | Sudska praksa | Aktio