Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/06 (M. M.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-426/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 426/06, rješavajući apelaciju Miroslava Mijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Mijanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-357/05, od 20. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj P-362/04, od 3. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Mijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-357/05, od 20. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-362/04, od 3. maja 2005. godine.

2. Apelant je 31. marta 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, protiv MDP Industrija alata, ZDP Fabrika alata za bušenje Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke tuženog o rješavanju kadrovskih stanova, broj 48-X/0-I, od 10. februara 2003. godine i rješenja tuženog o dodjeli kadrovskih stanova na korištenje Obradu Spaiću, Draganu Mandiću i Momčilu Rosiću, od 6. marta 2003. godine.

3. Osnovni sud je donio presudu, broj P-98/03, od 30. aprila 2004. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je, nakon provedenog parničnog postupka, sud utvrdio da apelant nema pravni interes da pobija predmetne odluke tuženog.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda, broj P-98/03, od 30. aprila 2004. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj Gž-271/04, od 8. novembra 2004. godine, kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružnog suda je, između ostalog, navedeno da apelant ima pravni interes da pobija predmetne odluke tuženog budući da je apelantu kao radniku tuženog uskraćeno pravo da učestvuje u postupku dodjele stanova na korištenje, te u tom pravcu dao upute Osnovnom sudu da donese novu odluku.

5. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio rješenje, broj P-362/04, od 3. maja 2005. godine, kojim je apelantova tužba odbačena. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 797,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je, nakon provedenog parničnog postupka, sud utvrdio da je pravni prednik tuženog odlukom od 27. aprila 1985. godine dodijelio apelantu lokaciju označenu kao k.č. broj 227/8 k.o. Gorica za izgradnju porodične kuće. Budući da je članom 6. stav 3. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog propisano da radnik koji je dobio lokaciju za izgradnju porodične stambene kuće od preduzeća ili boračke organizacije nema pravo da podnese zahtjev za dodjelu stana na korištenje, sud je utvrdio da se apelant ne može smatrati radnikom koji nema riješeno stambeno pitanje i koji bi mogao podnijeti zahtjev za dodjelu stana na korištenje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelant nema pravni interes da pobija odluke o dodjeli kadrovskih stanova na korištenje Obradu Spaiću, Draganu Mandiću i Momčilu Rosiću. Budući da nepostojanje pravnog interesa vodi odbacivanju tužbe Osnovni sud je naveo da se nije ni upuštao u odlučivanje o zakonitosti navedenih odluka tuženog.

6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda, broj P-362/04, od 3. maja 2005. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj Gž-357/05, od 20. decembra 2005. godine, kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je odlukom pravnog prednika tuženog od 27. aprila 1985. godine apelantu dodijeljena lokacija označena kao k.č. broj 227/8 k.o. Gorica za izgradnju porodične kuće, te da u smislu člana 6. stav 3. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog apelant nema pravo da podnese zahtjev za dodjelu stana na korištenje. Okružni sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo da apelant u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nema riješeno stambeno pitanje, ali da ta činjenica nije od uticaja na pravilnost pobijanog rješenja, budući da tuženi ničim nije doprinio da apelant ne pristupi izgradnji porodične kuće za koju je dobio lokaciju. Okružni sud je zaključio da se apelant prihvatanjem dodjeljene lokacije opredijelio za rješavanje svog stambenog pitanja izgradnjom porodične kuće, te da u skladu sa članom 6. stav

3. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog nema pravo na podnošenje zahtjeva za dodjelu stana na korištenje.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelant obrazlaže time da su Okružni sud i Osnovni sud, pri donošenju pobijanih rješenja, pogrešno utvrdili da apelant nema pravni interes da pobija predmetne odluke tuženog. Apelant navodi da je Osnovni sud donošenjem pobijanog rješenja, broj P-362/04, od 3. maja 2005. godine, nezakonito postupio jer je potpuno zanemario upute Okružnog suda date u rješenju, broj Gž-271/04, od 8. novembra 2004. godine, kao i da je Okružni sud donošenjem pobijanog rješenja, broj Gž-357/05, od 20. decembra 2005. godine, kojim je potvrdio prvostepeno rješenje, takođe, nezakonito postupio jer je zauzeo potpuno drugačiji stav od stava zauzetog u svom rješenju, broj Gž-271/04, od 8. novembra 2004. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na neslaganje apelanta sa odlukama redovnih sudova da apelant nema pravni interes da pobija predmetne odluke tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju redovni sudovi su, nakon provedenog parničnog postupka, utvrdili da apelant nema pravni interes da pobija odluke o dodjeli kadrovskih stanova tuženog i u tom pravcu odbacili njegovu tužbu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu odluke pravnog prednika tuženog od 27. aprila 1985. godine, kao i izjave apelanta, nesporno utvrdili da je apelantu dodijeljena lokacija označena kao k.č. broj 227/8 k.o. Gorica za izgradnju porodične kuće. Na utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili član 6. stav 3. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika tuženog koji propisuje da radnik koji je dobio lokaciju za izgradnju porodične stambene kuće od preduzeća nema pravo da podnese zahtjev za dodjelu stana na korištenje. Budući da se apelant ne može smatrati radnikom koji bi mogao podnijeti zahtjev za dodjelu stana na korištenje, redovni sudovi su utvrdili da samim tim apelant nema ni pravni interes da pobija odluke o dodjeli kadrovskih stanova tuženog drugim licima. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na nepravilnost i nezakonitost postupanja redovnih sudova pri donošenju pobijanih odluka. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da su pobijane odluke pravilne i na zakonu zasnovane, Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju irelevantni žalbeni navodi apelanta koji se odnose na odluke koje su donesene u ovom predmetnom postupku, a koje su prethodile pobijanim odlukama. Po mišljenju Ustavnog suda, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama redovnih sudova ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio