Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/06 (R. R.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 173
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 43
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 376
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-453/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembar 2007. godine, u predmetu broj AP 453/06, rješavajući apelaciju Ruže Radović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Radović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-436/04, od 8. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-741/03, od 16. marta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-876/01 od 18. decembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Radović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šapca, Republika Srbija, podnijela je 2. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-436/04, od 8. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-741/03, od 16. marta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-876/01 od 18. decembra 2002. godine.
2. Apelantica je 3. maja 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu. tužena) radi povrata pokretnih stvari i naknade štete. U predmetnoj tužbi apelantica je navela da joj je od strane Službe za stambene poslove Općine Tuzla 3. aprila 2001. godine vraćen u posjed njen prijeratni stan koji se nalazi u Tuzli, ulica Rudarska broj 71. Međutim, da joj prilikom primopredaje predmetnog stana nisu vraćene i njene pokretne stvari koje je ostavila prilikom napuštanja stana. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se obaveže tužena da apelantici kao vlasniku preda ispravne pokretne stvari, a ukoliko su iste otuđene u korist trećih lica da apelantici naknadi štetu u iznosu od 45.031,00 KM, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Općinski sud je donio Presudu, broj P-876/01, od 18. decembra 2002. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.300,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, te da je sud nakon provedenog parničnog postupka utvrdio da je istaknuti prigovor osnovan. Općinski sud je naveo da je na ročištu održanom 18. februara 2002. godine apelantica izjavila da je u toku 1994. godine saznala od Suade Popov da su pokretne stvari iz njenog stana izuzete i date na korištenje trećim licima, te da je1996. godine, kada je prvi put došla u Tuzlu nakon rata, podnijela zahtjev tuženoj za povrat pokretnih stvari. Budući da je apelantici bila poznata činjenica da su njene pokrete stvari date na korištenje trećim licima još u toku 1994. godine, a da je tužbu sudu podnijela tek 3. maja 2001. godine, Općinski sud je naveo da je potraživanje apelantice zastarjelo protekom subjektivnog roka od tri godine koji se računa od saznanja za štetu i štetnika, te protekom objektivnog roka od pet godina koji se računa od nastanka štete, shodno odredbama člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Protiv Presude Općinskog suda, broj P-876/01, od 18. decembra 2002. godine, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom, broj Gž-741/03, od 16. marta 2004. godine, odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetne tužbe od 3. maja 2001. godine proizilazi da je apelantica, shodno članu 173. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu: ZPP), postavila dva tužbena zahtjeva i to stvarno-pravni zahtjev za povrat stvari i obligaciono-pravni zahtjev za naknadu štete. U pogledu stvarno-pravnog zahtjeva za povrat stvari, Kantonalni sud je naveo da apelantici ne pripada zaštita prava vlasništva u smislu člana
43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03) jer apelantica u toku postupka nije osporila činjenicu da pokretne stvari nisu u posjedu tužene, te samim tim nije dokazala postojanje pasivne legitimacije na strani tužene. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za povrat stvari, bez obzira što je to učinio zbog zastarjelosti potraživanja, jer to ne utiče na pravilnost i zakonitost pobijane presude. U pogledu obligaciono-pravnog zahtjeva za naknadu štete, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio da je apelantičino potraživanje za naknadu štete zastarjelo shodno članu 376. st. 1. i 2. ZOO, s tim da su se rokovi računali od 28. decembra 1995. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini prema Odluci o ukidanju ratnog stanja («Službeni list R BiH», broj 50/95). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa čl. 144. stav 1., 145., 153. i 154. ZPP i članom 9. stav 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni list R BiH», broj 5/94), te da su neosnovani žalbeni navodi apelantice u pogledu visine troškova parničnog postupka.
5. Protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-741/03, od 16. marta 2004. godine, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom, broj Rev-436/04, od 8. decembra 2005. godine, odbio reviziju apelantice. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, nakon utvrđenja da se pokretne stvari ne mogu pronaći, odlučili o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete i isti odbili zbog zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je naveo da prigovori apelantice da se obraćala tuženoj 1997. i 1998. godine sa zahtjevom za povrat pokretnih stvari ne utiču na drugačije rješenje spora, iz razloga što je podnošenje zahtjeva tuženoj predstavljalo samo pozivanje tužene kao dužnika da ispuni svoju obavezu, a ne i radnju protiv dužnika pred nadležnim organom u smislu odredbi člana 388 ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da, u skladu sa članom 391. ZOO, za prekid zastarjevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Takođe, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelantice. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelantice. Pri tome Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na nepravilnost i nezakonitost postupanja redovnih sudova pri donošenju pobijanih odluka. Nezadovoljstvo apelantice pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica takođe navodi da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. U pogledu ovih žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na dom i prava na imovinu, takođe, odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović