Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/06 (I. V.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Radni odnos
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-537/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 537/06, rješavajući apelaciju Ismete Vošanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Vošanović podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj: Gž. 454/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj: Rs. 193/04 od 12. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismeta Vošanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 5. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: Gž. 454/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: Rs. 193/04 od 12. aprila 2005. godine.
2. Apelantica je 25. februara 2004. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv AD «Sirovinaprodukt» Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je donio rješenje, broj: Rs. 193/04 od 12. aprila 2005. godine, kojim je odbacio tužbu apelantice kao neblagovremenu. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, propisano da radnik, u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Osnovni sud je naveo da je, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, apelantica bila dužna podnijeti prigovor tuženom radi zaštite prava iz radnog odnosa, bez obzira što joj rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno, jer se rok za prigovor ne računa samo od momenta dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, već i od dana kada je radnik saznao za povredu svog prava. Sud je dalje naveo da je apelantica bila svjesna činjenice da joj je radni odnos prestao 31. avgusta 1992. godine, a da ni tada, ni nakon ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, nije zatražila zaštitu prava kod tuženog, nego je tek 25. februara 2004. godine podnijela tužbu sudu, Osnovni sud je ocijenio da je iz navedenih razloga predmetna tužba neblagovremena i nedozvoljena.
3. Protiv rješenja Osnovnoog suda, broj: Rs. 193/04 od 12. aprila 2005. godine, apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem, broj: Gž. 454/05 od 16. decembra 2005. godine, odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da je apelantica bila dužna podnijeti prigovor tuženom radi zaštite prava iz radnog odnosa najkasnije u roku od 15 dana od dana ukidanja ratnog stanja, tj. 19. juna 1996. godine, shodno odredbi člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a zatim tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom u smislu člana 83. stav 1. istog Zakona. Budući da je apelantica propustila tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kod tuženog, kao i zakonske rokove za ostvarivanje sudske zaštite, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak Osnovnog suda da je predmetna tužba neblagovremena i nedozvoljena.
4. Protiv rješenja Okružnog suda, broj: Gž. 454/05 od 16. decembra 2005. godine, apelantica je izjavila reviziju koju je Osnovni sud rješenjem, broj: Rs. 193/04 od 13. marta 2006. godine, odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je članom 237. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da se protiv pravosnažne odluke donesene u dugom stepenu može izjaviti revizija u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa odluke. Budući da je rješenje Okružnog suda, broj: Gž. 454/05 od 16. decembra 2005. godine, apelantici dostavljeno 5. januara 2006. godine, a da je apelantica reviziju izjavila 20. februara 2006. godine, Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju revizija neblagovremena.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz člana II/3.b), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelantica vidi u tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je njena tužba neblagovremena. Apelantica navodi da nije mogla ranije tražiti zaštitu svojih prava jer joj odluka o prestanku radnog odnosa nikada nije dostavljena, te da se, nakon što je dobila radnu knjižicu od tuženog 10. februara 2004. godine, kada je i saznala za prestanak radnog odnosa, obratila nadležnom sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 80. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bilo je propisano pravo radnika na podnošenje zahtjeva poslodavcu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluke poslodavca i to u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu prava. Nadalje, članom 83. stav 1. navedenog Zakona je bilo propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, ili ukoliko taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom. Kako apelantica nije postupila prema navedenim zakonskim odredbama Osnovni sud je tužbu apelantice odbacio iz formalnih razloga, kao neblagovremenu, što je potvrdio i Okružni sud, ne raspravljajući o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice kod tuženog.
9. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović