Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/07 (Z. V.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3068/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-3068/07, rješavajući apelaciju Zorana Vilotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vilotića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-07-000 147 od 11. septembra 2007. godine, i Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-K-07-000 002 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Vilotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupaju Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva i Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja podnio je, 19. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), i 23. novembra 2007. godine dopunu apelacije, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 147 od 11. septembra 2007. godine, i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-K-07-000 002 od 16. maja 2007. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu se prekinulo izvršenje kazne zatvora po presudi Okružnog suda, do donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji, jer bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke po apelaciji za njega bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi.

2. Okružno tužilaštvo u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je optužnicom, broj Kt-

483/06 od 4. januara 2007. godine, apelanta optužilo zbog sticaja krivičnih djela - polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u sticaju sa krivičnim djelom protivpravno lišenje slobode iz člana 166. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

3. Okružni sud je Presudom, broj 015-0-K-07-000 002 od 16. maja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 147 od 11. septembra 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je neutvrđenog dana u augustu 2003. godine, i neutvrđenog dana u aprilu 2005. godine, stekavši povjerenje malodobnog djeteta B.M. stare 12 godina i njene porodice, izvršio nad B.M. nasilnu obljubu radnjama pobliže opisanim u izreci presude, a potom joj zaprijetio da nikome ne smije ništa reći, čime je počinio produženo krivično djelo - polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 2. KZ RS, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je, 24. septembra 2006. godine, u naselju Gornje polje u Foči, protivpravno oduzeo slobodu kretanja malodobne B.M., čime bi počinio krivično djelo - protivpravno lišenje slobode iz člana 166. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Obrazlažući osporene presude, redovni sudovi su istakli da je na pouzdan i nedvojben način utvrđeno da je apelant počinio navedeno produženo krivično djelo, da su pri ukupnoj ocjeni provedenih dokaza svi dokazi razmotreni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu su svi dokazi imali ravnopravan tretman. Navedeno je da su tačke 1. i 2. optužnice prevashodno zasnovane na iskazu oštećene malodobne B.M., pa su sudovi sa posebnom pažnjom cijenili sadržaj njenog svjedočenja, procjenjujući vjerodostojnost iskaza, kojeg je dala u starosnoj dobi od nepunih 16 godina života, sa drugim provedenim dokazima i došli do pouzdanog zaključka o njegovoj prihvatljivosti. Pri donošenju takvog zaključka, sudovi su se oslonili na nalaz vještaka psihologa koja je educirana za područje dječijeg odrastanja i sazrijevanja, nalaz vještaka medicinske struke specijaliste ginekologije i akušerstva, ispitivanjem oba vještaka na glavnom pretresu, ispitivanjem svjedoka, apelanta i vještaka koje je on predložio na okolnost nalaza vještaka specijaliste i akušerstva od 5. maja 2005. godine, fotodokumentaciju i druge materijalne dokaze.

4. Apelant smatra da su mu presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za za štitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava, kako ističe apelant, odnosi se na njegova procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen bio očigledno nepravičan, u prvom redu zbog činjenice da mu je, navodno, onemogućen pristup sudskom žalbenom postupku, te činjenice da su redovni sudovi na njegovu štetu očigledno proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise, što je u konačnici dovelo do povrede prava na odbranu. Ovo iz razloga što je Vrhovni sud svojom odlukom žalbu punomoćnika njegovog brata odbacio kao nedozvoljenu, a prema članu 299. stav 2. ZKP-a to nije mogao učiniti, s obzirom da ta zakonska odredba propisuje krug lica koja mogu u ime optuženog izjaviti žallbu, među kojima je i brat optuženog, dok je žalbe njegovih branilaca odbio kao neosnovane. Apelant tvrdi da je u drugostepenom postupku u meritumu morala biti razmatrana i žalba njegovog brata, te da je njegov brat morao biti pozvan na sjednicu vijeća, a kako mu je to onemogućeno povrijeđeno mu je pravo da raspravlja pred sudom. Pored navedenog, apelant tvrdi i da je specijalistički nalaz vještaka od 5. maja 2005. godine, pogrešno i proizvoljno protumačen, jer on ima svoju dokaznu vrijednost koja je išla u korist navodima odbrane, s obzirom da je i sačinjen prije pokretanja sudskog postupka. Zbog navedenog, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i pobijane presude ukinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

7. U pogledu apelantovog prigovora da mu je u žalbenom postupku onemogućen pristup sudu, pa prema tome i raspravljanje pred sudom, s obzirom da je presudom Vrhovnog suda žalba punomoćnika njegovog brata odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud naglašava da je Bosna i Hercegovina najveće reforme pravnog sistema, pa i krivičnog pravosuđa i krivičnog zakonodavstva, doživjela tokom 2003. godine, kada je donesen osnovni Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), koji je objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske», broj 50/03. Od donošenja Zakona pa do danas, doživio je svoje četiri izmjene i dopune, koje su objavljene u «Službenom glasniku Republike Srpske», br. 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07. U Zakonu o izmjenama i dopunama ZKP-a RS, koji je objavljen u Službenom glasniku broj 115/04, članom 3. izmijenjen je član 299. ZKP RS na način da glasi: «U članu 299. (Subjekti žalbe), stav 2. riječi: «srodnik po krvi u pravoj liniji, usvojilac, usvojenik, brat, sestra i hranilac» zamjenjuju se riječima «roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik». Navedeni Zakon o izmjenama i dopunama objavljen je 31. decembra 2004. godine, a u članu 4. Zakona navedeno je da stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje u Službenom listu. S obzirom da je optužnica protiv apelanta podignuta 4. januara 2007. godine, kada je i potvrđena, proizilazi zaključak da su navedene izmjene već bile na pravnoj snazi, te da je Vrhovni sud primjenom navedenog zakonskog propisa žalbu brata apelanta odbacio kao nedopuštenu, dok je o žalbama branilaca apelanta meritorno odlučio. Iz navedenog proizilazi da su prigovori apelanta, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno (prima facie) neosnovani, zbog čega se i neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

8. Što se tiče prigovora apelanta da je proizvoljno cijenjen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke - specijaliste ginekologije i akušerstva od 5. maja 2005. godine, iz kojeg proizilazi da je pregled malodobne B.M. urađen rektalnim putem a iz razloga što se tad izjasnila da nije imala spolne odnose, koji je kako tvrdi apelant išao u prilog njegovoj odbrani, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S obzirom da u konkretnom slučaju Ustavni sud u načinu ocjene provedenih dokaza, koje je Okružni sud razmotrio posebno i u vezi sa drugim dokazima, razvrstao ih u kategoriju prihvatljivih i onih kojima se nije mogla pokloniti vjera, pri čemu su svi dokazi, pa i ovaj koji navodi apelant, imali ravnopravan tretman i dovedeni u vezu sa drugim dokazima, a konkretno nalaz vještaka od 5. maja 2005. godine sa nalazom istog vještaka od 2. decembra 2006. godine, nalazom vještaka kojeg je upravo na tu okolnost predložio apelant te nalaz vještaka psihologaspecijaliste za dječije odrastanje i sazrijevanje, Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su isti očigledno (prima facie) neosnovani.

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povrede člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/07 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio