Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/06 (M. M.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1227/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1227/06, rješavajući apelaciju Milutina Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Mihajlovića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-
2550/03 od 27. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj I-6625/02 od 29. augusta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milutin Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 19. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2550/03 od 27. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj I-6625/02 od 29. augusta 2003. godine.
2. Apelant je 12. novembra 2002. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - računa za pružene ugostiteljske usluge, podnesenog protiv Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 66.766,85 KM, s kamatama od danja izdavanja računa do isplate uz troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.275 KM. Na traženje Osnovnog suda, prijedlog je ispravljen i dopunjen 10. marta 2003. godine.
3. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju, broj I-6625/02 od 3. juna 2003. godine, kojim je u cijelosti usvojen prijedlog apelanta za isplatu duga, kamata i troškova izvršenja.
4. Osnovni sud je rješenjem, broj I-6625/02 od 29. augusta 2003. godine, usvojio prigovor izvršenika, na način što je rješenje o izvršenju od 3. juna 2003. godine stavljeno van snage i ukinute sve provedene izvršne radnje. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja, između ostalog, naveo da je izvršenik u cijelosti isplatio dug 29. januara 2003. godine.
5. Apelant je u žalbi od 29. septembra 2003. godine, istakao da mu je izvršenik 20. januara 2003. godine, isplatio iznos od 66.766,80 KM, ali ne i zakonske kamate i troškove izvršenja, te je istakao da mu nije dostavljen prigovor izvršenika, jer bi na njega sigurno izjavio žalbu.
6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Osnovnog suda od 29. augusta 2003. godine, donio rješenje, broj Gž-2550/03 od 27. februara 2006. godine, kojim je žalba odbijena i rješenje Osnovnog suda potvrđeno. Taj sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je izvršenik, svoj dug izmirio te da iz stanja spisa proizilazi da je dug izmiren prije nego što je postupak izvršenja počeo teći. Shodno navedenom, izveden je zaključak da odgovor na prigovor, koji bi apelant eventualno uložio, ne bi imao uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je po prigovoru izvršenika ukinuo provedene radnje i stavio van snage rješenje o izvršenju, jer je potraživanje apelanta utemeljeno na vjerodostojnoj ispravi plaćeno, i to prije donošenja rješenja o izvršenju. Osim toga, Okružni sud je naveo da vjerodostojna isprava na kojoj je utemeljen prijedlog za izvršenje, u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 59/03, 85/03 i 64/05), ne može biti osnov za određivanje izvršenja za isplatu kamata.
7. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu ovih prava vidi u činjenici što mu je u izvršnom postupku "uskraćeno pravo da u redovnom zakonskom postupku ostvari svoje potraživanje, i pravo da raspravlja pred sudom, a koja prava su mu data Zakonom o izvršnom postupku", kao i u postupanju Osnovnog suda koji mu je propustio dostaviti prigovor izvršenika, bez obzira da li bi ulaganje odgovora na prigovor imalo uticaja na pravilnost i zakonitost sudske odluke po prigovoru. Osim toga, apelant navodi da od izvršenika nije primio zakonske zatezne kamate i dosuđene troškove u iznosu od 1.275 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, svodi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to zbog nemogućnosti naplate kamata na glavni dug koji je apelantu plaćen prije podnošenja prijedloga za izvršenje i troškova postupka. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje ili primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
11. U kontekstu navedenog, budući da je Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje, rješenjem od 3. juna 2003. godine, a nakon toga ga stavio van snage i ukinuo provedene izvršne radnje jer je utvrđeno da je izvršenik prije podnošenja prijedloga svoj dug u cijelosti izmirio, dakle postupio po vjerodostojnoj ispravi, koja u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku RS ne može biti osnov za izvršenje u pogledu kamata, Ustavni sud smatra da u postupanju redovnih sudova nije bilo ničeg što bi ukazivalo da je činjenično stanje nepotpuno ili da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, na štetu apelanta, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje, obzirom da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, zbog čega su navodi apelanta o povredi navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi navoda apelanta o povredi prava koji se tiču zabrane zloupotrebe prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena članom 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani i da ih kao takve treba odbaciti.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović