Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/06 (S. M.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Izuzetno materijalno osiguranje
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1896/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1896/06, rješavajući apelaciju Senada Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1.. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Mujića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-827/05 od 18. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-226/04 od 5. januara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-87/03 od 4. decembra 2003. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Merhunisa Dedić, advokat iz Bihaća, podnio je, 1. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-827/05 od 18. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-226/04 od 5. januara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-87/03 od 4. decembra 2003. godine.

2. Apelant je, 9. aprila 2002. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), sa zahtjevom da mu se isplati iznos od 3.343,00 KM po osnovu neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH za period 1. juni 1996. godine do 31. juli 1998. godine, iznos od 3.084,00 KM po osnovu neisplaćene invalidnine za period 1. august 1998. godine do 31. mart 1999. godine i iznos od 2.056,00 KM po osnovu neisplaćenog materijalnog obezbjeđenja za period od 1. augusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine. Apelant je u tužbi naveo da je po osnovu vojnog invaliditeta ostvario pravo na invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je tužena iznose koje potražuje tužbom pretvorila u certifikate umjesto da je izvršila isplatu u gotovom novcu.

3. Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu apelanta, donio Presudu, broj P-87/03 od 4. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-226/04 od 5. januara 2006. godine, kojom je obavezan tuženi da apelantu isplati po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja za mart 1999. godine, iznos od 257 KM, dok je u ostalom dijelu koji se odnosi na izuzetno materijalno obezbjeđenje tužbeni zahtjev apelanta, zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja odbijen. U preostalom dijelu, koji se odnosi na isplatu po osnovu neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH i po osnovu neisplaćene invalidnine, zahtjev apelanta je odbijen na osnovu Naredbe Fedralne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Naredba), broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine. Naime, kako obrazlaže taj sud, a ta činjenica nije ni sporna, ukupan iznos po tim osnovama upisan je na jedinstveni račun apelanta primjenom navedene Naredbe, čija se zakonitost po mišljenju tog suda može cijeniti samo u upravnom sporu. Osim toga, taj sud smatra da je isplata izvršena i obaveza prestala, s obzirom da je sporni iznos potraživanja apelanta koji je obračunat u certifikatima upisan na jedinstveni račun.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene presude, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se presuda Općinskog suda temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužene protiv dosuđujućeg dijela presude Kantonalnog suda donio Rješenje, broj Rev-827/05 od 18. aprila 2006. godine, kojim je revizija uvažena, obje nižestepene presude ukinute i tužba u tom dijelu odbačena. U obrazloženju predmetnog rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu naknade po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, a koji zahtjev je prema odredbi člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) u nadležnosti organa uprave, a ne suda. Shodno navedenom, nižestepeni sudovi su odlučili o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost, čime su učinili povredu parničnog postupka iz člana 16. Zakona o parničnom postupku FBiH.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalne propise, kada je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo da su nižestepeni sudovi odlučili o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost. Apelant smatra da ovaj zaključak Vrhovnog suda nije tačan obzirom da se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu spornih potraživanja, a ne na zahtjev za utvrđivanje ovih prava. Naime, apelant navodi da je u parničnom postupku tražio isplatu već utvrđenog prava - izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, kojeg je u upravnom postupku ostvario, a organi uprave mu to nisu isplatili. Povredu prava na imovinu, apelant vidi u činjenici što mu tužena nije isplatila invalidnidne i materijalno obezbjeđenje, koje su mu utvrđene rješenjem tužene, a što se vidi i iz obračuna certifikata Odjeljenja za boračku i invalidsku zaštitu općine Bihać od 30. augusta 2001. godine. Apelant u konkretnom slučaju, također, smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, tačnije pogrešnim tumačenjem i primjenom odredbi Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na rok zastare.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta na izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što mu je to pravo priznato. Međutim, apelant je nezadovoljan što je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene u dijelu u kojem je on uspio u sporu, obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio, nalazeći da je prema odredbi člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list RBiH», br. 33/95, 37/95 i 17/96) za ovaj dio zahtjeva nadležan organ uprave a ne sud, te da su, dakle, redovni sudovi odlučili o zahtjevu koji ne spada u njihovu nadležnost. Ustavni sud naglašava da član 10. navedenog Zakona propisuje da «opštinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava».

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-925/04 od 13. septembra 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant je, prema utvrđenom stanju propustio da podnese zahtjev za izvršenje rješenja o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje organu uprave, iz čega proizilazi da Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužene nije raspravljao o osnovanosti apelantovog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant u svojoj apelaciji ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo odbacivši njegovu tužbu u dijelu prava na isplatu za izuzetno materijalno obezbjeđenje zbog nenadležnosti, te je istakao da mu traženo pravo pripada. Međutim, da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanta. Prema tome, za meritorno razmatranje ovog dijela apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/06 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio