Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/06 (M. Š.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1956/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1956/06, rješavajući apelaciju Mevzete Šišić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevzete Šišić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-06-000-145 od 24. maja 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Livnu, broj I- 793/04 od 13. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mevzeta Šišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, podnijela je, 5. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Gž-06-000-145 od 24. maja 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-793/04 od 13. februara 2006. godine.
2. Apelantica je, 1. decembra 2000. godine, podnijela zahtjev Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija), radi uspostave radno - pravnog statusa, navodeći da je neopravdano otpuštena s posla.
3. Odlučujući o zahtjevu, Komisija je donijela Rješenje, broj 10/4-34-377/01 od 6. juna 2001. godine, kojim je apelantičin zahtjev odbila, ističući da je tačkom 5. Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu propisano da se isti ne odnosi na organe uprave, javne ustanove i ustanove, jer su zaposlenici status «čekanja posla» ostvarili u skladu sa Općim republičkim kolektivnim ugovorom («Službeni list SR BiH», broj 24/90).
4. Odlučujuči o žalbi apelantice izjavljenoj protiv navedenog Rješenja Komisije, Federalna Komisija za implementraciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), donijela je Rješenje, broj 03-34-1031/03 od 24. decembra 2003. godine, kojim je žalbu apelantice usvojila, pobijano rješenje poništila i naložila Srednjoj školi «Marko Marulić» iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: poslodavac) da apelantici u roku od 15 dana riješi radno-pravni status. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da nezadovoljna strana može podnijeti tužbu nadležnom Općinskom sudu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.
5. Apelantica je, 10. februara 2004. godine, Općinskom sudu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja Rješenja Federalne komisije, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje, broj I-793/04 od 13. februara 2006. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-06-000-145 od 24. maja 2006. godine, kojim je prijedlog apelantice odbačen kao nedozvoljen. Obrazlažući rješenje, Općinski sud je istakao da se navedeno rješenje Komisije ne smatra izvršnom ispravom podobnom za sudsko izvršenje, jer se tim rješenjem nalaže poslodavcu da riješi apelantičin radno-pravni status, što može biti osnov da apelantica u drugom postupku ostvaruje svoja prava. Osim toga, u Rješenju čije se izvršenje traži, apelantica je poučena da može pokrenuti spor pred nadležnim sudom, a ne podnijeti prijedlog za izvršenje navedene odluke.
6. Apelantca smatra da je pobijanim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda diskriminisana u uživanju prava na rad koje je garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica ističe da joj je navedeno pravo uskraćeno zbog nacionalne pripadnosti, a na osnovu Naredbe izvršnog odbora od 17. aprila 1992. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelantica se žali na povredu prava na rad koje kao takvo nije zagarantovano niti Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koje se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
10. U konkretnom slučaju apelantica navodi da je diskriminisana u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisana u odnosu na druge uposlenike kojima je omogućeno da rade i to zbog svoje nacionalne pripadnosti.
11. Međutim, Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nje dostavila niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je u predmetnim postupcima bila diskriminisana u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i ona. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima.
12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović