Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/06 (A. R.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Otpremnina
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2012/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2012/06, rješavajući apelaciju Ante Radmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Radmana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

1276/04 od 17. maja 2006. godine, Rješenja Ministarstva za rad i boračko-invalidsku zaštitu Republike Srpske, broj 05-5-173-4562/04 od 26. augusta 2004. godine, i Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Republike Srpske, broj 05/5-173-668-MM od 11. juna 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Radman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Udbine, Republika Hrvatska, podnio je, 30. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1276/04 od 17. maja 2006. godine, Rješenja Ministarstva za rad i boračko-invalidsku zaštitu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-5-173-4562/04 od 26. augusta 2004. godine, i Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 05/5-173-668-MM od 11. juna 2004. godine.

2. Odlukom direktora DŠPP "Posavina" Bosanska Gradiška (u daljnjem tekstu: poslodavac), broj 953/92 od 16. jula 1992. godine, apelantu je prestao radni odnos sa 1. junom 1992. godine, zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana.

3. Rješenjem Komisije, broj 05/5-173-668-MM od 11. juna 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 05-5-173-4562/04 od 26. augusta 2004. godine, apelantu je priznato pravo na otpremninu u visini dvije prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kome se radniku priznaje pravo na otpremninu, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Apelantova zahtjev bio je usmjeren na priznanje radnog staža i uplatu penzijskog osiguranja od prestanka radnog odnosa do zasnivanja novog radnog odnosa u Hrvatskoj, kao i isplate svih plaća koje u navedenom periodu nije primio.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Komisije od 11. juna 2004. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje kojim je žalba odbijena. Obrazlažući rješenje, Ministarsvo je istaklo da je Komisija ovlašćena isključivo na utvrđivanje činjenica da li je licu kod poslodavca kod kojeg je radio na dan 31. decembar 1991. godine, nezakonito prestao radni odnos, pa ako jeste, da u zavisnosti od vremena provedenog na radu kod tog poslodavca, utvrdi visinu otpremnine i o tom donese rješenje, kako je Komisija i postupila. U pogledu priznavanja radnog staža za period od 1. aprila 1992. godine do 15. oktobra 1994. godine, Ministarstvo je istaklo da Komisija nema nadležnosti da o tome odlučuje, te da je to pitanje u isključivoj nadležnosti sudskih organa.

5. Vrhovni sud je u upravnom sporu po tužbi apelanta, protiv rješenja Ministarstva donio presudu, broj U-1276/04 od 17. maja 2006. godine, kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da među strankama nije sporno da je apelantu priznato pravo na otpremninu u visini od dvije prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije isplate otpremnine, te je utvrđeno da je apelant kod poslodavca kod kojeg mu je prestao radni odnos radio ukupno sedam godina, sedam mjeseci i četrnaest dana. S obzirom da mu je radni odnos nezakonito prestao, priznato mu je pravo na otpremninu, shodno članu 153. Zakona o radu. Taj je sud ocijenio pravilnim stavove Komisije i Ministarstva u pogledu priznavanja radnog staža, uplatu penzijskog osiguranja i isplatu plaća te potvrdio stav da je to u isključivoj nadležnosti sudskih organa.

6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na rad u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava vidi u činjenici što se o njegovom zahtjevu za isplatu zaostalih plaća, uvezivanje radnog staža i uplatu penzijskog osiguranja pred Komisijom, Ministarstvom i Vrhovnim sudom uopće nije raspravljalo, već mu je samo priznato pravo na otpremninu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da apelant po prijemu rješenja kojim mu je kod poslodavca prestao radni odnos nije podnio prigovor nadležnom organu u organizaciji protiv te odluke, niti je pokretao sudski postupak radi isplate plaća, priznanja radnog staža i uplate penzijskog osiguranja, već se u skladu sa odredbama Zakona o radu Republike Srpske obratio Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu, koja je ovlašćena isključivo na utvrđivanje činjenica da li je licu nezakonito prestao radni odnos kod poslodavca kod kojeg je radio 31. decembra 1991. godine, pa ako jeste, da u zavisnosti od vremena provedenog na radu kod tog poslodavca utvrdi visinu otpremnine i o tome donese rješenje.

10. Prema Zakonu o radnim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 26/97 i 10/98) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta, radnik ima pravo da podnese prigovor protiv odluke nadležnih organa u organizaciji, odnosno poslodavca, koju oni donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo. Ukoliko radnik nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo obratiti se nadležnom sudu u narednom roku od 15 dana radi zaštite svojih prava. Međutim, zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ukoliko prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji.

11. Ustavni sud zaključuje da apelant po prijemu rješenja o prestanku radnog odnosa nije poslodavcu podnio prigovor, te je u skladu sa tada važećim zakonskim odredbama izgubio mogućnost obraćanja nadležnom sudu. Naime, i prema važećem Zakonu o radu Republike Srpske, apelant je propustio rok za podnošenje tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom,zbog čega Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2012/06 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio