Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/06 (H. S.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 60
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2612/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2612/06, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-
06-000952 od 29. augusta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 6. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-U-06-000952 od 29. augusta 2006. godine.
2. Apelant je, 14. augusta 2006. godine, Kantonalnom sudu podnio zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) protiv Damira Hadžića - načelnika općine Novi Grad, Besima Mehmedića - direktora Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo i Željka Obradovića - direktora Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove u Sarajevu, radi, kako je naveo, kršenja temeljnjih ljudskih prava. Zahtjevom je zatražio zaštitu sloboda i prava zajemčenih Ustavom FBiH, zbog nezakonitih radnji i neprofesionalnog rada u postupku radi povrata njegovih eksproprisanih nekretnina.
3. Odlučujući o zahtjevu, Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 009-0-U-06-000952 od 29. augusta 2006. godine, kojim je zahtjev apelanta odbacio. Obrazlažući rješenje, taj sud je istakao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po zahtjevu apelanta, jer odredbe čl. 60. i 62. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) propisuju da pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa ovim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Budući da se zahtjev apelanta ne odnosi na konačni pojedinačni akt nadležnog organa, kako je propisano u članu 60. ZUS-a, a istovremeno mu je osigurana druga sudska zaštita, pokretanjem upravnog spora zbog nedonošenja upravnog akta od nadležnog organa u zakonom predivđenom roku (član 20. ZUS-a), Kantonalni sud je zaključio da ne postoje osnovne zakonske pretpostavke za odlučivanje po zahtjevu apelanta, zbog čega je na osnovu člana 36. stav 7. ZUP-a isti odbacio.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju, iz čl. II/3.b), e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalno pravnih propisa njegov zahtjev odbacio.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je pobijanim rješenjem zahtjev apelanta odbacio nalazeći da nisu postojale osnovne procesne pretpostavke za postupanje po zahtjevu, s obzirom da ne postoji konačni pojedinačni upravni akt nadležnog organa kojim su mu povrijeđena prava i slobode zagarantovane Ustavom FBiH, kako to predviđa odredba člana 60. ZUS-a. Naime, citiranom odredbom propisano da, pojedinac čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda u skladu sa navedenim Zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Također, odredbom člana 62. ZUS-a propisano je da se zaštita sloboda i prava pojedinca zajemčenih Ustavom FBiH osigurava i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili drugom pravnom licu, kojem se, suprotno zakonu, neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu takva sloboda ili pravo. Zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom FBiH koje su povrijeđene opisanim radnjama osigurava se u postupku predviđenom odredbama čl. 63.-71. ZUS-a, ako nije osigurana druga sudska zaštita.
8. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da Kantonalni sud nije meritorno odlučivao o apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom FBiH, već je isti odbacio zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za postupanje, dakle zbog toga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka. Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, što je razlog donošenja osporene odluke Kantonalnog suda, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović