Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/06 (A. H.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1096/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1096/06, rješavajući apelaciju Adema Husanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Husanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-702/04 od 17. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-815/03 od 7. jula 2004. godine, i Presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-480/01 od 15. januara 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Husanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je, 8. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev- 702/04 od 17. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-815/03 od 7. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-480/01 od 15. januara 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-480/01 od 15. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-815/03 od 7. jula 2004. godine, utvrđeno je da su tužitelji - protutuženici Omer Husanović, Mesud Husanović i Fahira Hodžić rođ. Husanović (u daljnjem tekstu: tužitelji) stekli pravo vlasništva i posjeda nasljeđivanjem iza ostaviteljice svoje majke Nesibe Bićo rođene Purač iz Gračanice, svaki od po ¼ dijela na nekretninama kako je navedeno u izreci presude, pa je apelant kao tuženik dužan to pravo priznati tužiteljima i trpiti da se u izvršnom postupku izdvoje sa svojim nasljednim dijelovima uz naknadu troškova postupka u iznosu od. 2.809,00 KM.
3. Apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se na predmetnim nekretninama utvrdi da je on stekao pravo svojine na osnovu održaja (dosjelost), te se upiše kao jedini vlasnik u zemljišnim knjigama, odbijen je kao neosnovan.
4. U obrazloženju pobijane presude Kantonalnog suda se, između ostalog, ističe da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, član 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO-a), kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i član 32. istog Zakona, kada je odbio protivtužbeni zahtjev apelanta. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Naime, ocjenom svih izvedenih dokaza, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da sporne nekretnine nisu bile predmet poklona, da je apelant sa majkom živio u zajedničkom domaćinstvu sa prekidima do 1984. godine kada je umrla i da samo po osnovu toga što je koristio sporne nekretnine, ne može se prihvatiti da ih je stekao održajem. Redovni sudovi su utvrdili da apelant nije bio savjestan posjednik spornih nekretnina i kao takav bez obzira na dužinu posjeda, nije ni mogao steći pravo vlasništva po osnovu održaja. Ovo tim priješto je povodom istih nekretnina vođeno niz postupaka, posebno postupak za diobu, u kome je apelant bio saglasan da se dioba izvrši (broj R-52/90). Kantonalni sud je zaključio, čak u slučaju da je apelant opravdano vjerovao da mu je majka poklonila sporne parcele, nakon smrti majke 1984. godine, provođenjem ostavinskog postupka kao i parničnog postupka, apelantov posjed je od tada u svakom slučaju nesavjestan, tako da on nije ispunio kontinuitet od dvadeset godina savjesnog posjeda koji mora postojati za čitavo to vrijeme da bi mu se pravo vlasništva priznalo po osnovu održaja.
5. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-702/04 od 17. januara 2006. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-815/03 od 7. jula 2004. godine. Vrhovni sud se primjenom člana 376. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) umjesto posebnog obrazloženja pozvao na razloge prvostepene i drugostepene presude.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..U vezi sa kršenjem prava apelant smatra da su sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo, što je utjecalo na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu. Apelant ističe da sudovi nisu vodili računa o članu 142. Zakona o nasljeđivanju, te da su se pogrešno pozivali na odredbe ZVPO-a, te što Vrhovni sud nije dao odgovore na navode revizije u vezi člana 142. Zakona o nasljeđivanju.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom u pravnoj stvari apelanta radi utvrđenja da je stekao pravo svojine po osnovu održaja na predmetnim nekretninama odbijen kao neosnovan.
11. Općinski sud je u vezi sa navedenim pitanjem, odnosno suštinom protivtužbenog zahtjeva analizirao zakonske propise koje je u potpunsti prihvatio i Kantonalni sud, te je dao jasne i iscrpne razloge za svoju odluku da apelant nije bio savjestan posjednik spornih nekretnina i kao takav bez obzira na dužinu posjeda, nije ni mogao steći pravo vlasništva po osnovu održaja. Nadalje, apelantu je u toku postupka pred sudovima pružena ravnopravna mogućnost da istakne, adekvatno zastupa i brani svoje interese tokom cijelog postupka na dvije sudske instance, te iskoristi pravo na reviziju protiv drugostepene presude Kantonalnog suda.
12. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće samo po sebi prava u vezi sa njegovim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović