Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/06 (E. D.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2250/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2250/06, rješavajući apelaciju Edina Džuhe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Džuhe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Džuho (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZZT Zenica, podnio je, 14. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, a uzima se kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina i sedam mjeseci koja mu je ranije izrečena presudom Kantonalnog suda, broj Kv-461/02 od 22. novembra 2002. godine, slijedom čega mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina.

3. Tokom prvostepenog postupka, sud je proveo sve predložene dokaze, pa je nakon analize tih dokaza zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apealnt zajedno sa Safetom Kalesićem (u daljnjem tekstu: drugooptuženi), a po prethodnom dogovoru da oduzmu novac i vrijedne stvari od Sulje Šiljkovića (u daljnjem tekstu: oštećeni), angažovao Osmana Krnjića (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) da ih, 5. jula 2005. godine, odveze do kuće oštećenog, sačeka i vrati u Tuzlu. Nakon što su stigli pred kuću oštećenog, koji je od ranije poznavao drugooptuženog, apelant i drugooptuženi su zajedno sa oštećenim ušli u njegovu kuću, a nakon izvjesnog vremena su ga napali, vezali, zatvorili mu usta samoljepljivom trakom, nakon čega su mu pritiskali lice uz pod s namjerom da ga usmrte, usljed čega je došlo do smrti oštećenog ugušenjem. Nakon što su ubili oštećenog, apelant i drugooptuženi su iz njegove kuće uzeli mobitel, punjač, kameru, pištolj, ručni sat i zlatni nakit, sve bliže navedeno u dispozitivu prvostepene odluke. Prvostepeni sud je također utvrdio da je apelant ranije bio osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora zbog više krivičnih djela, uključivo i krivično djelo razbojništva, na osnovu čega je izdržavao kaznu u KPZZT Zenica, odakle je pobjegao 29. maja 2004. godine. Nakon bijega iz zatvora, apelant se krio u Tuzli, gdje se oženio i iznajmio stan. Dalje, sud je utvrdio da je drugooptuženi početkom maja 2005. godine deportovan iz Njemačke, te da mu je zatrebao novac, zbog čega se dogovorio sa apelantom da oduzmu novac i druge vrijednosti od oštećenog kako je to već navedeno. Prvostepeni sud je detaljno u presudi analizirao način izvršenja krivičnog djela, uzimajući u obzir sve provedene dokaze kao i odbranu koju je apelant dao, a koju je na glavnom pretresu izmijenio u odnosu na iskaz dat u istrazi, što je apelant pravdao time da «prilikom davanja tog iskaza nije bio u najboljem psihičkom stanju budući da su mu u stan ušli specijalci, pa je, iako nije pružao otpor, zadobio nekoliko udaraca u glavu i lakat o čemu posjeduje medicinsku dokumentaciju», zbog čega je «odlučio da na glavnom pretresu da iskaz u potpuno svjesnom i uračunljivom stanju».

4. Vrhovni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da žalbeni navodi apelanta o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka nisu konkretizovani u smislu odredbe člana 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), niti su dati razlozi za pobijanje prvostepene presude po ovom osnovu, a ne postoji mogućnost ispitivanja po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKP FBiH. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su navodi o bitnim povredama krivičnog postupka samo paušalni i stoga neosnovani, odnosno da se ti navodi u suštini odnose na prigovor iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je po tom osnovu žalba detaljno razmotrena. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud proveo brojne dokaze iz kojih je nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na način kako je to navedeno u prvostepenoj presudi. U vezi sa žalbenim navodima u pogledu neuračunljivosti apelanta, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da je trebalo izvesti dokaz vještačenjem na tu okolnost. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da apelant i njegov branitelj nisu tokom prvostepenog postupka postavili pitanje apelantove uračunljivosti, već to pitanje otvaraju tek u žalbi protiv prvostepene presude. Dalje, Vrhovni sud navodi da činjenica koja se u žalbi navodi, da se apelant pokušao ubiti i da «prijeti da će ovo uraditi», nije od značaja za utvrđivanje eventualne neuračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud ukazuje da se neuropsihijatrijsko vještačenje radi ocjene uračunljivosti može cijeniti samo u odnosu na apelantovo psihičko stanje u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a nikako na njegovo stanje prije ili poslije toga. Stoga je Vrhovni sud zaključio da u žalbi nisu ponuđeni relevantni dokazi koji bi ukazali da bi bilo neophodno izvesti dokaz radi utvrđivanja uračunljivosti apelanta u smislu člana 124. stav 1. ZKP FBiH.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je njegovom zahtjevu za provođenje dokaza neuropsihijatrijskim vještačenjem trebalo udovoljiti upravo zato što je on tražio da se utvrdi njegova uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelant dalje navodi da mu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremanje odbrane zato što je optužnica podignuta 5. januara, a njemu je dostavljena tek 17. februara 2006. godine, čime mu je ostavljeno, kako navodi, oko 20 dana da pripremi odbranu. Dalje, apelant navodi da su mu transkripti tonskog snimanja glavnog pretresa dostvljeni tek 24. aprila, iako mu je presuda izrečena 5. aprila 2006. godine, tako da mu je ostalo svega 4-5 dana za podnošenje žalbe. Apelant navodi i da se s dodijeljenim braniteljem nije mogao dogovoriti oko načina odbrane, te da je tražio da mu se branitelj zamijeni. Apelant smatra da mu je ovim propustima prekršen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom i traži da Ustavni sud apelaciju usvoji.

6. Vrhovni sud osporava navode iz apelacije i navodi da su neosnovani navodi apelanta da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane, naročito imajući u vidu krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, dokaze koji su prikupljeni, te činjenicu da mu je još u istrazi dodijeljen branitelj. Također, Vrhovni sud osporava i prigovor apelanta da mu transkript tonskog snimanja glavnog pretresa nije dostavljen na vrijeme, upravo zato što je apelant imao branitelja tokom cijelog postupka, koji je imao pristup svim spisima. Vrhovni sud naročito ukazuje da ni apelant ni njegov branitelj nisu ove prigovore isticali tokom postupka ili u žalbi protiv prvostepene odluke, niti na sjednici vijeća drugostepenog suda, već ih prvi put iznose u apelaciji.

7. Kantonalni sud također osporava navode iz apelacije i smatra da pravo na pravično suđenje nije prekršeno na bilo koji način. Naime, Kantonalni sud navodi da je glavni pretres u predmetu protiv apelanta i suoptuženih održan 6., 7. i 8. marta 2006. godine, a zatim nastavljen 17., 23 i 30. marta 2006. godine, a da je dovršen 3. aprila 2006. godine, nakon čega je donesena presuda. Svim optuženim je omogućeno da se izjasne o dokazima optužbe, da unakrsno ispitaju svjedoke optužbe, te da i sami izvedu brojne dokaze koje su predložili, o čemu postoji i tonski zapis i transkript u spisu krivičnog predmeta. Apelant je imao branioca po službenoj dužnosti kojeg je izabrao sa liste advokata, a taj branilac je pristustvovao prvoj istražnoj radnji 7. jula 2005. godine (pretresu stana apelanta), a zatim i svim drugim radnjama u istražnom postupku, te suđenju. Stoga Kantonalni sud smatra da je apelantu omogućena adekvatna odbrana. Imajući sve navedeno u vidu, Kantonalni sud smatra da je neosnovan navod iz apelacije da apelantu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane.

8. Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) navodi da su neosnovani navodi iz apelacije, te da je apelant prvi put ispitan kao osumnjičeni u pristustvu branioca postavljenog po službenoj dužnosti, a tom prilikom je i upoznat s pravima koje ima prema ZKP FBiH, pa je izjavio da mu nije potrebno dodatno vrijeme za pripremu odbrane. Ova izjava je konstatovana u zapisniku sa saslušanja koji je apelant potpisao i primjerak kojeg je uručen njemu i njegovom braniocu, o čemu postoje dokazi u spisu. Nakon podizanja optužnice, apelantu i njegovom braniocu su dostavljeni svi dokazi na kojima se temeljila optužnica, a nakon održavanja ročišta o izjašnjenju o krivnji svi dokazi su kopirani i dostavljeni apelantu i drugim optuženim putem branioca, o čemu također postoje dokazi u spisu. Dalje, Kantonalno tužilaštvo navodi da su netačni navodi da je apelant tražio tokom istrage neuropsihijatrijsko vještačenje, niti je tokom suđenja apelant to pitanje postavio, a nikad se nije pojavila sumnja u vezi sa pitanjem uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tako da nije ni bilo potrebno određivati provođenje ovog dokaza. Kantonalno tužilaštvo smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje nije ni na koji način prekršeno bilo u istrazi, bilo tokom sudskog postupka, te da su navodi iz apelacije neosnovani.

9. Apelant je, 22. novembra 2007. godine, dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na navode iz odgovora na apelaciju, ponavljajući navode koje je već iznio u apelaciji.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što sudovi nisu proveli dokaz neuropsihijatrijskim vještačenjem apelanta, zbog čega smatra da je prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku. Osim toga, apelant se žali da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane kako to propisuje član 6. stav 3.(b) Evropske konvencije.

13. U vezi s pitanjem izvođenja dokaza na okolnost uračunljivosti apelanta i njegove navodne neravnopravnosti u postupku zbog odbijanja izvođenja ovog dokaza, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. (d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da jedna stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sudUstavni, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio ništa čime bi dokazao da je tokom istrage ili prvostepenog postupka predložio izvođenje dokaza na okolnost njegove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa da je izvođenje tog dokaza proizvoljno odbijeno, na štetu apelanta. Ovo je konstatovao i Vrhovni sud, ističući naročito da je apelant tek u žalbi protiv prvostepene presude otvorio pitanje uračunljivosti i to samo navodeći podatke iz svog života, što nije nikako moglo ukazati na postojanje sumnje da je apelantova uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila isključena ili bitno smanjena, naglašavajući naročito da pitanje uračunljivosti prije ili poslije izvršenja djela nije relevantno za odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da izvođenje ovog dokaza nije potrebno o čemu je dao jasno i razumno obrazloženje, koje ničim nije dovedeno u pitanje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant lično prisustvovao suđenju, da je tokom cijelog postupka imao branioca, da je predlagao i izvodio dokaze, te da je imao mogućnost da ispita dokaze optužbe, što apelant ne osporava ni u apelaciji. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da u žalbenom postupku nije prihvaćen novi dokazni prijedlog, o čemu je Vrhovni sud dao jasno i razumno obrazloženje, ne znači sama po sebi da je princip ravnopravnosti strana u postupku na bilo koji način narušen na štetu apelanta ili da je apelant onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana iz člana 6. stav 3.(d) Evropske konvencije u vezi s principom ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi s navodima apelanta o tome da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane, Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo iz člana 6. stav 3.(b) usko povezano s pravom na punu informaciju o krivičnim optužbama iz člana 6. stav 3.(a) i s pravom na pomoć branioca iz člana 6. stav 3.(c) Evropske konvencije. Evropski sud je u svojoj praksi zaključio da je jedan od najvažnijih uslova za pripremu odbrane mogućnost savjetovanja sa advokatom (vidi, Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine, serija A broj 80). Također, Evropski sud je zauzeo i stav da član 6. stav 3.(b) ne daje optuženom pravo uvida u predmet ukoliko ga zastupa advokat (vidi, Evropski sud, Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989. godine, serija A broj 168). Što se tiče pojma «dovoljno vrijeme», Evropski sud je ukazao da se period od pet dana, koliko je prošlo od kad je optuženi obaviješten o optužbi do rasprave, uz činjenicu da su mu istovremeno dostavljeni relevantni dokumenti, smatra dovoljnim vremenom za pripremu odbrane, uz napomenu da nije tražio odlaganje rasprave radi pripreme odbrane (vidi već citiranu presudu Campbell i Fell) .

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant i njegov branilac prigovor u vezi s pitanjem «dovoljnog vremena» za pripremu odbrane nisu istakli ni tokom prvostepenog, a ni u žalbenom postupku, već tek u apelaciji protiv osporenih presuda. Iako zbog toga ovaj prigovor Ustavni sud neće detaljno ispitivati, ipak zapaža, imajući u vidu principe navedene u tački 14. ove odluke, da je apelantu i njegovom braniocu optužnica sa dokazima dostavljena 17. februara 2006. godine, a da je glavni pretres počeo 6. marta 2006. godine i da je trajao do donošenja prvostepene odluke 5. aprila 2006. godine. Dakle, od dostavljanja dokaznog materijala i optužnice do otpočinjanja glavnog pretresa apelant je imao petnaest dana da pripremi odbranu, a zatim još skoro mjesec dana koliko je trajalo suđenje u konkretnom predmetu. Također, apelant i sam navodi da je o optužbama obaviješten već prilikom preduzimanja prve istražne radnje, te da mu je odmah po otpočinjanju istrage imenovan branilac po službenoj dužnosti koji je prisustvovao svim istražnim radnjama i suđenju, što nikako ne može dovesti u pitanje pravo na dovoljno vrijeme i uslove za pripremanje odbrane. Također, apelant i njegov branilac nisu na prvom pretresu tražili odgađanje radi pripremanja odbrane, niti su tokom postupka na bilo koji način ukazali na eventualni problem u vezi s tim. Također, Ustavni sud smatra da se neosnovano apelant poziva i na to da njemu nisu dostavljeni transkripti sa suđenja radi ulaganja žalbe, jer je i tokom žalbenog postupka imao branioca koji je imao pristup svim spisima suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.(b) Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/06 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio