Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/06 (Fond penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Revizija
  • Vanparnični postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2262/06, rješavajući apelaciju Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-464/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Foči, broj R-9/05 od 22. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je, 24. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-464/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-9/05 od 22. juna 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj R-9/05 od 22. juna 2005. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnog suda, broj Gž-464/05 od 18. maja 2006. godine, utvrđeno je da je Sakib Šišić (u daljnjem tekstu: predlagač) stekao pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava nastavi s daljnjim korištenjem dvosobnog stana koji se nalazi u Čajniču, ul. Kralja Petra Prvog Oslobodioca br. 40, na kome apelant ima pravo raspolaganja, te da je apelant dužan sa predlagačem zaključiti ugovor o zakupu predmetnog stana.

3. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu, navodeći da protiv drugostepenog rješenja nije izjavio reviziju zato što nisu ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. da potraživanje nije izraženo u novčanoj protuvrijednosti da bi za reviziju bio ispunjen zahtjev novčanog cenzusa od 10.000 KM.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima vođen prema pravilima Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske («Službeni list SRBiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik RS» broj 74/05, u daljnjem tekstu: ZVPP). Članom 2. stav 2. ovog Zakona propisano je da će se u vanparničnom postupku shodno primjenjivati odredbe ZPP, ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje, članom 26. ZVPP propisano je da je u vanparničnom postupku u kome se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za eksproprisanu nepokretnost, dozvoljena revizija protiv pravosnažnog drugostepenog rješenja. Dakle, ZVPP kao lex specialis eksplicitno propisuje dopušenost revizije u pitanjima kojih se tiču i osporene odluke, zbog čega je apelant imao mogućnost i obavezu iscrpiti i ovo pravno sredstvo, koje prema dobro utvrđenoj praksi Ustavnog suda predstavlja «djelotvorno pravno sredstvo» koje mora biti iskorišteno ako je zakonom dozvoljeno. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o tome da je revizija bila nedopuštena primjenom odredaba ZPP u odnosu na dopuštenost revizije budući da ZVPP propisuje drugačije, a apelantovo nepoznavanje zakonskih propisa ne može se, kako je to već navedeno u tački 6. ove odluke, smatrati «naročitim okolnostima» koje bi dozvolile izuzetak od pravila o iscrpljivanju pravnih lijekova.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zbog čega se apelacija ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/06 (Fond penzijsko-invalidskog… | Sudska praksa | Aktio