Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/06 (M. P.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2306/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2306/06, rješavajući apelaciju Midhata Pipića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Pipića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj U-108/05 od 23. maja 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka, broj 05-050-01-717/05 od 29. juna 2005. godine, i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odjek Ministarstva Derventa, broj 05-050-14-122/02 od 10. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhat Pipić (u daljnjem tekstu: apelant), sa prebivalištem u Švedskoj, kojeg zastupa Marjan Paljar iz Zavidovića, podnio je, 29. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-108/05 od 23. maja 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-717/05 od 29. juna 2005. godine, i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Ministarstva Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva), broj 05-050-14-122/02 od 10. novembra 2003. godine.

2. Zaključkom Odsjeka Ministarstava, broj 05-050-14-122/02 od 10. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 05-050-01-717/05 od 29. juna 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana koji se nalazi u Derventi, ul. Srpske vojske broj 16 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Nakon toga, Kantonalni sud je, osporenom presudom, broj U-108/05 od 23. maja 2006. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno utvrdili da je sporni stan bio useljen neprekidno od 1997. godine, te da je u cijelosti saniran 1998. godine, kada je sanirana i cijela zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 32. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 65/01, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može podnijeti zahtjev za povrat takvog stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Međutim, s obzirom da su upravni organi nesumnjivo utvrdili da je sporni stan bio uslovan za stanovanje i useljiv, Kantonalni sud navodi da su pravilno zaključili da se na apelanta nije mogao primijeniti rok iz člana 32. stav 2. navedenog zakona, već rok iz člana16. stav 1., koji je nakon nekoliko izmjena konačno istekao 19. aprila 2000. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je zakonom također propisano da nosiocu stanarskog prava, koji ne podnese zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku, stanarsko pravo prestaje, što znači da takav nosilac stanarskog prava propustom roka gubi ne samo pravo da podnese zahtjev, već i samo pravo na stan. Također, Kantonalni sud je odbio i apelantove navode o tome da je o njegovom zahtjevu trebalo odlučiti rješenjem a ne zaključkom, navodeći da je Zakonom o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) propisano da se zaključkom odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka, kao i o onim pitanjima koja se kao sporedna pojave u vezi s provođenjem postupka, a koja se ne rješavaju rješenjem. Kako se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o procesnom pitanju blagovremenosti zahtjeva, Kantonalni sud je ocijenio apelantove navode neosnovanim. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da odlukama upravnih organa nije prekršeno ni materijalno ni procesno pravo, niti apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Apelant opširno iznosi činjenice u konkretnom predmetu, te navodi da smatra da su upravni organi i sud pogrešno zaključili da je on propustio podnijeti zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku, zato što su pogrešno ocijenili da je stan bio uslovan i useljiv.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.

7. U konkretnom slučaju, upravni organi i Kantonalni sud su utvrdili da je Zakonom o izmjenama i dopunama produžen rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana na šesnaest mjeseci, koji je istekao 19. aprila 2000. godine. S duge strane, za stanove koji su uništeni ili oštećeni članom 32. stav 2. istog zakona propisan je rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, koji je istekao 29. juna 2002. godine. Dalje, tokom upravnog postupka i upravnog spora nesumnjivo je utvrđeno da je sporni stan bio useljen neprekidno od 1997. godine, jer je bio saniran i u funkciji stanovanja, zbog čega je apelant morao zahtjev za povrat podnijeti najkasnije do 19. aprila 2000. godine. Apelant je ovo propustio učiniti, pa mu je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, kao neblagovremen. Ustavni sud ukazuje da su se propisani rokovi primjenjivali u svim slučajevima povrata stanova, te da u vezi s tim nema ništa što bi ukazivalo da bi se podnošenje zahtjeva za povrat stana u zakonom propisanim rokovima moglo smatrati «prevelikim teretom» za apelanta, zbog čega bi osporene odluke upravnih organa i Katnonalnog suda eventualno mogle predstavljati povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, zbog čega se apelacija ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/06 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio