Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/06 (M. Đ.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2320/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2320/06, rješavajući apelaciju Mirele Đerimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirele Đerimanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 2679/05 od 19. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirela Đerimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 1. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2679/05 od 19. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1826/03 od 14. jula 2005. godine, obavezan je «Alden print» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime neisplaćenih plaća isplati apelantici ukupan iznos od 7.583 KM sa kamatama na pojedinačne dospjele iznose pobliže navedene u izreci ove presude, te da joj naknadi troškove postupka. U toku prvostepenog postupka, sud je proveo predložene dokaze, uključujući i vještačenje putem vještaka finansijske struke, koji je naveo da ukoliko apelantica «ima pravo na plaće po ugovoru o radu [...] razlika iznosi 7583 KM», a ukoliko «ima pravo na plaće obračunate na osnovu odluka tuženog [...] razlika iznosi 2.235 KM». Prvostepeni sud je smatrao da je Ugovorom o radu apelantici utvrđena plaća u iznosu od 500 KM mjesečno, navodeći da se taj zaključak «bazira na činjenici koju je naveo vještak [...] da je tuženi bez obzira na donesenu Odluku o umanjenju vrijednosti boda [...] radnicima isplaćivao naknade na ime plaće i to u iznosu od 500 KM», na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da je tuženi prihvatio obavezu da u tom iznosu isplaćuje plaću apelantici.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2679/05 od 19. juna 2006. godine, djelimično je uvažena žalba tuženog, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da isplati apelantici ukupan iznos od 2.485 KM sa zakonskim kamatama na pojedine dospjele iznose pobliže označene u izreci drugostepene presude. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženog u periodu od 12. novembra 2000. godine do 31. januara 2003. godine, a da je Ugovorom o radu regulisano da se plaća apelantice utvrđuje u iznosu od 500 bodova, a da je planirana vrijednost boda 1 KM. Dalje, Kantonalni sud navodi da se, prema odredbi člana 68. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00), plaće utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Prvostepeni sud je, kako se dalje navodi, pravilno utvrdio da je članom 4. Ugovora o radu ugovorena plaća kako je to već navedeno, ali je kako dalje navodi Kantonalni sud propustio obratiti pažnju na stav 2. istog člana kojim je predviđeno da će se vrijednost boda utvrđivati mjesečno na osnovu poslovnih rezultata rada tuženog. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantici utvrđena plaća u iznosu od 500 KM mjesečno, budući da je vrijednost boda od 1 KM samo planirana vrijednost iz stava 1. člana 4. Ugovora o radu, a stvarna vrijednost se utvrđuje mjesečno na osnovu poslovnih rezultata, kako to propisuje stav 2. istog člana. Također, Kantonalni sud navodi da činjenica da je tuženi u nekim mjesecima isplaćivao apelantici plaću u mjesečnom iznosu od 500 KM mimo mjesečnih odluka o vrijednosti boda, ne daje osnov za zaključak da je time preuzeo obavezu da apelantici redovno isplaćuje plaću u tom iznosu, već to samo predstavlja mogućnost tuženog prema poslovnim rezultatima u datom mjesecu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je vještak, prilikom obračuna navedene razlike, od ukupnog iznosa obračunatih plaća odbio ne samo isplaćene iznose, nego i više isplaćene iznose za pojedine mjesece u ukupnom iznosu od 250 KM. Međutim, činjenica da je tuženi za pojedine mjesece isplatio veće iznose od utvrđene vrijednosti boda, ne oslobađa tuženog da za ostale mjesece prema odredbi člana 68. Zakona o radu isplati plaće koje su utvrđene mjesečnim odlukama o vrijednosti boda. Zbog toga je Kantonalni sud apelantici dosudio iznos od 2.485 KM umjesto iznosa od 2.235 KM koliko je utvrdio vještak.
4. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da nije sporno da je bila zaposlena kod tuženog koji je imao obavezu da joj isplaćuje plaću za njen rad. Međutim, smatra da joj je pogrešno Kantonalni sud dosudio «znatno manji i nepovoljniji» iznos, čime joj je prekršeno pravo na imovinu, jer nije ostvarena pravična ravnoteža između interesa tuženog i prava na imovinu koje apelantica ima.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelantica je navela da je osporenom presudom prekršeno njeno pravo na imovinu, ali se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Suština apelanticinih navoda tiče se njenog nezadovoljstva visinom dosuđenog iznosa neisplaćenih plaća.
8. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da pravo na isplatu zarađenih, a neisplaćenih praća, predstavlja imovinu koju apelantica opravdano očekuje i koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je za Ustavni sud nesporno da osporena sudska odluka predstavlja «miješanje» u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, jer se radi o utvrđivanju iznosa neisplaćenih plaća na koje apleantica ima pravo. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Naime, Kantonalni sud je u cijelosti obrazložio svoju odluku i primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, ukazujući na odgovarajuće odredbe Zakona o radu i Ugovora o radu u kojem je utvrđen način obračuna visine mjesečne plaće apelantice. Kantonalni sud je obrazložio i da je zaključak prvostepenog suda o tome da je tuženi navodno prihvatio obavezu da apelantici redovno isplaćuje iznos od 500 KM na ime mjesečne plaće pogrešan. Naime, kako je to obrazložio Kantonalni sud, takav zaključak nema uporište u Zakonu o radu i u Ugovoru o radu kojim je utvrđena plaća apelantice u iznosu od 500 bodova, pri čemu je planirana vrijednost boda 1 KM, ali da će se stvarna vrijednost boda utvrđivati mjesečno, odlukom tužene. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud zanemario mogućnost utvrđivanja manje vrijednosti boda kako je to ugovorom propisano, zbog čega je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio ukupan iznos neisplaćenih plaća koje tuženi duguje apelantici.
9. Dalje, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u javnom interesu koji se ogleda u potrebi održanja principa pravne sigurnosti u smislu priznavanja prava samo u onom obimu u kojem su stečena na temelju punovažnih ugovora zaključenih na osnovu zakona. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelantice, obzirom da su u sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u osporenoj sudskoj odluci nema arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku pažljivo i jasno obrazložio, pa se to obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Osim toga, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom, odnosno utvrđenom visinom neisplaćenih plaća ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović