Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2669/07 (K. I.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2669/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2669/07, rješavajući apelaciju Kasima Ibrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Ibrića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-U-07-
000 118 od 3. septembra 2007. godine, i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, broj 12-23-85/03 od 31. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Ibrića podnesena protiv rješenja Službe za upravu ekonomskih poslova i poduzetništva Općine Zavidovići, broj 03/6-23-6093/02 od 5. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Ibrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Vukica Marjanović - Suljić, advokat iz Zenice, podnio je, 1. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 118 od 3. septembra 2007. godine, i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-85/03 od 31. januara 2007. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere, navodeći da «veoma brzo može očekivati deložaciju», zbog čega predlaže da se «zaustavi upravni postupak» do donošenja odluke o ovoj apelaciji. Apelant je, 10. oktobra 2007. godine, dopunio apelaciju i dostavio i rješenje Službe za upravu ekonomskih poslova i poduzetništva Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 03/6-23-6093/02 od 5. oktobra 2007. godine.
2. Apelantu je, odlukom IP «Krivaja» Zavidovići, broj D-265-50/99 od 14. maja 1999. godine, dodijeljen na korištenje dvosoban stan koji se nalazi u Zavidovićima, ulica Branioci grada I (u daljnjem tekstu: sporni stan), u kojem je konstatovano da apelant već živi u spornom stanu. Raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu, Milutin Pozderski (u daljnjem tekstu: raniji NSP), podnio je, 10. jula 1998. godine, zahtjev za povrat spornog stana. Općinski sekretarijat za privredu Općine Zavidovići je zaključkom, broj 02-372-536 od 25. februara 1999. godine, obustavio postupak povrata stana ranijem NSP, navodeći da je Gordana Crljić (u daljnjem tekstu: punomoćnik ranijeg NSP) na raspravi pred tim organom izjavila da odustaje od zahtjeva za vraćanje stana u posjed.
3. Raniji NSP nije izjavio žalbu protiv navedenog zaključka, ali je naknadno podnio zahtjev Općisnkoj službi kojim je tražio nastavak vođenja postupka povrata spornog stana. Općinska služba je rješenjem, broj 03/6-23-6093 od 25. decembra 2002. godine, odbila ovaj zahtjev navodeći da je utvrđeno da je punomoćnik ranijeg NSP odustala od zahtjeva za povrat spornog stana i to izjavom na zapisnik na usmenoj raspravi od 28. jaunara 1999. godine. Dalje, u rješenju se navodi da je utvrđeno da je zaključak o obustavi postupka dostavljen punomoćniku ranijeg NSP, «a do momenta dostavljanja zaključka izjava o odustanku od zahtjeva za povrat stana nije opozvana». Općinska služba je također zaključila da je izjava o odustanku data bez prijetnje, prinude ili dovođenjem u zabludu od strane službenog lica koje je vodilo postupak. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-23-85/03 od 30. aprila 2003. godine, odbilo žalbu ranijeg NSP protiv prvostepenog rješenja, a Kantonalni sud je presudom, broj U-87/03 od 7. oktobra 2003. godine, odbio tužbu ranijeg NSP protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je zaključio da je tačno da punomoćnik ranijeg NSP nije bila izričito ovlaštena, u smislu člana 86. Zakona o parničnom postupku, da odustane od zahtjeva za povrat stana: Međutim, Kantonalni sud smatra da je bila ovlaštena da preduzima ostale radnje, što uključuje prijem pismena, te eventualno ulaganje žalbe protiv zaključka o obustavi postupka. Prema zaključku Kantonalnog suda, to pravo je mogao iskoristiti i raniji NSP ako je bio nezadovoljan zaključkom, a ako je taj zaključak primio tek po isteku roka za žalbu mogao je tražiti obnovu postupka. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da propusti prvostepenog organa koji se odnose na obim punomoći nisu razlog za poništenje rješenja donesenih u upravnom postupku.
4. Međutim, odlučujući o žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je rješenjem, broj Už-21/04 od 2. juna 2005. godine, žalbu ranijeg NSP uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da ni organi uprave ni prostepeni sud nisu cijenili pitanje pravne valjanosti zaključka o obustavi postupka povrata stana, tj. «da li je zaključak uredno dostavljen i uručen da bi mogao imati pravni učinak akta». Vrhovni sud je konstatovao da u spisu nema dokaza da je taj zaključak dostavljen punomoćniku ranijeg NSP, a da dostavnica koja postoji ne može biti dokaz za to, jer na njoj nema naziva pismena koje se dostavlja, njegovog broja ili datuma donošenja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da zaključak o obustavi postupka nije pravosnažan da bi mogao proizvoditi pravne učinke, zbog čega nije predstavljao smetnju za postupanje po zahtjevu za ponovno rješavanje zahtjeva ranijeg NSP. Također, Vrhovni sud je naveo da izjavu o odustanku od zahtjeva organi uprave nisu cijenili u smislu zakonskih odredaba o punomoći i njenom obimu, a posebno kad se radi o izjavi lica koje nije advokat, što je organ morao imati u vidu prilikom davanje takve izjave punomoćnika ranijeg NSP.
5. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom, broj U-568/05 od 17. novembra 2005. godine, uvažio tužbu ranijeg NSP, ukinuo Rješenje Ministarstva, broj 12-23-85/03 od 30. aprila 2003. godine, i Rješenje Općinske službe, broj 03/6-23-6093 od 25. decembra 2002. godine, i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da se u spisu nalazi punomoć za Gordanu Crljić kojom ju je raniji NSP ovlastio «za poduzimanje svih radnji vezanih za stan i ostalih poslova za koje se ukaže potreba». Međutim, Kantonalni sud navodi da prvostepeni organ nije prilikom donošenja zaključka o obustavi postupka vodio računa o obimu ovlašćenja punomoćnika po takvoj punomoći, niti je o tome vodio računa drugostepeni organ. Kantonalni sud je zaključio da raniji NSP osnovano ukazuje na nepravilnosti u postupku pred upravnim organima, zato što je zaključak o obustavi postupka donesen suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku i bez pravilne ocjene punomoći koju je raniji NSP dao.
6. Općinska služba je u ponovnom postupku rješenjem, broj 03/6-23-6093/02 od 19. maja 2006. godine, odbila zahtjev ranijeg NSP za povrat u posjed spornog stana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da nije osnovan navod ranijeg NSP da Gordana Crljić nije imala izričito ovlaštenje ranijeg NSP da može povući zahtjev za povrat stana, budući da je imala generalnu punomoć za poduzimanje svih radnji u vezi sa spornim stanom. Iz toga je Općinska služba zaključila da je ona mogla kao punomoćnik dati i izjavu o odustajanju od zahtjeva za povrat stana. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio raniji NSP, pa je Ministarstvo rješenjem, broj 12-23-85/03 od 31. januara 2007. godine u tački 1. dispozitiva poništilo rješenje Općinske službe, broj 03/6-23-6093 od 25. decembra 2002. godine, kojim je odbijen zahtjev ranijeg NSP za nastavak vođenja postupka i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U tački 2. dispozitiva Ministarstvo je po službenoj dužnosti osporenim rješenjem poništilo zaključak o obustavi postupka od 25. februara 1999. godine.
7. Ministarstvo je novim rješenjem, broj 12-23-85/03 od 2. marta 2007. godine, po službenoj dužnosti oglasilo ništavom tačku 1. dispozitiva svog rješenja od 31. januara 2007. godine, a osporeno rješenje Općinske službe od 19. maja 2006. godine je poništilo i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U obrazloženju ovog rješenja, Ministarstvo je navelo da se «desila nepravilnost procesno-pravne prirode» zato što nije bilo potrebe da to Ministarstvo rješava po žalbi ranijeg NSP protiv rješenja Općinske službe od 25. decembra 2002. godine, koje je već bilo ukinuto presudom Kantonalnog suda, broj U-568/05 od 17. novembra 2005. godine. Stoga je trebalo riješiti žalbu protiv osporenog rješenja Općinske službe donesene u ponovnom postupku nakon upravnog spora, dakle o rješenju Općinske službe od 19. maja 2006. godine. Odlučujući o tome, Ministarstvo je ukinulo navedeno rješenje, zaključivši da je prema članu 86. Zakona o parničnom postupku, koji se u upravnom postupku primjenjuje temeljem odredbe člana 60. stav 3. Zakona o upravnom postupku, propisano da u slučaju da stranka nije u punomoći pobliže odredila ovlaštenja punomoćnika, «punomoćnik koji nije advokat može na osnovu takve punomoći obavljati sve radnje u postupku, ali mu je potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za prinjanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na durgu osobu, te za podnošenje vanrednih pravnih lijekova». Slijedom toga, Ministarstvo je zaključiolo da tadašnji punomoćnik ranijeg NSP nije imao izričito ovlaštenje za odustanak od zahtjeva za povrat stana, zbog čega je bilo potrebno osporeno Rješenje Općinske službe od 19. maja 2006. godine poništiti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
8. Protiv ovog Rješenja Ministarstva, apelant je pokrenuo upravni spor, pa je Kantonalni sud, osprenom Presudom, broj 004-0-U-07-000 118 od 3. septembra 2007. godine, tužbu odbio. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da je osporeno drugostepeno rješenje pravilno i zakonito, te da je u potpunosti doneseno u skladu s pravnim mišljenjem i uputama iz rješenja Vrhovnog suda, broj Už-21/04 od 2. juna 2005. godine, te u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, pravilno primjenjujući odredbe tog zakona i Zakona o parničnom postupku u vezi sa pitanjem obima ovlasti punomoćnika koji nije advokat. Kantonalni sud navodi i da je neosnovano pozivanje apelanta na pravosnažnost zaključka o obustavi postupka, te da je i to pitanje ranije u upravnom sporu riješio Vrhovni sud, o čemu je dao detaljno i jasno obrazloženo. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da nema dokaza da je raniji NSP odnosno njegov punomoćnik primio navedeni zaključak 10. marta 1999. godine, kako to apelant navodi. Zbog toga, navedeni zaključak o obustavi postupka za povrat stana nije postao pravosnažan da bi mogao proizvoditi pravne učinke, te stoga nije ni predstavljao smetnju za postupanje prvostepenog organa za ponovno rješavanje zahtjeva ranijeg NSP za povrat stana. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi ponovni navodi da se zaključak o obustavi nije mogao poništiti zbog pravosnažnosti, te da je raniji NSP jedino mogao tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za nove činjenice ili nove dokaze.
9. Apelant je naknadno obavijestio Ustavni sud da je u ponovnom postupku Općinska služba donijela Rješenje, broj 03/6-23-6093/02 od 5. oktobra 2007. godine, kojim je potvrdila da je raniji NSP nosilac stanarskog prava na spornom stanu koji mu se vraća u posjed, dok apelantu prestaje pravo privremenog korištenja, pa je dužan sporni stan napustiti. Protiv ovog rješenja bilo je moguće izjaviti žalbu, koja ne odlaže izvršenje, a apelant navodi da bi podnošenje žalbe protiv ovog rješenja bilo bespredmetno, jer je u rješenju navedeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju. U vezi s pravom na pravično suđenje, apelant i u apelaciji istrajava na tvrdnjama da se zaključak o obustavi postupka nije mogao poništiti jer je postao pravosnažan, pozivajući se na dostavnicu od 10. marta 1999. godine, te da je raniji NSP mogao samo tražiti obnovu postupka, što nije uradio. Stoga apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je proizvoljno utvrđeno pitanje pravosnažnosti navedenog zaključka. Apelant navodi da je odluka suda da nema dokaza da je zaključak o obustavi uručen ranijem NSP ili njegovom punomoćniku nepravična, jer činjenica da na dostavnici ne piše koji se akt uručuje predstavlja grešku službenog lica, zbog koje apelant ne smije snositi posljedice. Apelant smatra da ovakva primjena Zakona o upravnom postupku vodi nesigurnosti i diskriminaciji, ali ne obrazlaže detaljnije navode o diskriminaciji. Apelant ne obrazlaže ni povredu prava na poštivanje doma, osim što navodi da je pitanje pravosnažnosti zaključka odlučujuće za daljnji tok upravnog postupka, te da greška službenog lica u vezi sa ispunjavanjem dostavnice može proizvesti štetene posljedice za apelanta «i to u tolikoj mjeri da izgubi pravo na dom». Apelant navodi da «veoma brzo može očekivati deložaciju», pa predlaže donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zaustavio upravni postupak» do donošenja odluke o apelaciji, mada sam prijedlog za donošenjem privremene mjere posebno ne obrazlaže.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i nediskriminaciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: » 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
a) Navodi o pravu na pravično suđenje i nediskriminaciju
12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je diskriminiran.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s pitanjem pravosnažnosti zaključka o obustavi postupka za povrat stana ranijem nosiocu stanarskog prava i zakonitosti ponovnog upravnog postupka, odnosno o pitanjima proceduralne ispravnosti navedenog zaključka i upravnog postupka o čemu je donesena konačna sudska odluka. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. U konkretnom slučaju, tokom upravnog postupka i u upravnim sporovima u vezi s tim postupkom utvrđeno je da punomoćnik ranijeg NSP nije imao zakonske ovlasti da odustane od zahtjeva za povrat stana, o čemu upravni organi nisu vodili računa prije donošenja zaključka o obustavi postupka za povrat stana. Također, Kantonalni sud je ovo pitanje kao i pitanje dostave navedenog zaključka ranijem NSP odnosno njegovom punomoćniku, ponovo detaljno analizirao u osporenoj odluci, navodeći da je tokom postupka pred upravnim organima, kao i u upravnom sporu koji je ranije vođen, nesumnjivo utvrđeno da zbog ozbiljnih propusta u vezi sa dostavom zaključka o obustavi postupka nema dokaza da je izvršena dostava u skladu sa zakonom, zbog čega ovaj akt nije mogao postati pravosnažan. Stoga je i bilo moguće narediti nastavak vođenje postupka, u kojem je dalje ispitano i razriješeno i pitanje obima ovlasti punomoćnika ranijeg NSP, koji nije bio advokat i nije imao izričitu ovlast da može odustati od zahtjeva za povrat ranijeg NSP.
16. Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže jasne i detaljne razloge odlučenja o spornim pitanjima, te da nema ništa što ukazuje da su Ministarstvo i Kantonalni sud proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je isticao tokom upravnog postupka i upravnog spora, a te navode je pažljivo razmotrio i odbio Kantonalni sud odlučujući po tužbi protiv drugostepenog rješenja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Što se tiče navoda o diskriminaciji apelanta, Ustavni sud smatra da su ovi navodi dati samo paušalno, jer apelant ni na koji način ove svoje navode ne obrazlaže, niti činjenice i predočeni dokumenti na bilo koji način pokreću pitanje diskriminacije apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da je u konkretnom slučaju prekršen pravo na nediskriminaciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
b) Navodi o pravu na poštivanje doma
18. Apelant takođe navodi da mu je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Ministarstva povrijeđemo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelant u suštini žali da postoji mogućnost da mu u ponovljenom upravnom postupku bude prekršeno pravo na dom, odnosno da smatra da mu se rješenjem Općinske službe broj 03/6-23-6093/02 od 5. oktobra 2007. godine krši pravo na mirno uživanje doma. Naime, tim rješenjem priznaje se stanarsko pravo na spornom stanu ranijem NSP, a apelantu prestaje pravo privremenog korištenja i utvrđuje se njegova obaveza napuštanja spornog stana. U vezi s tim, apelant je naveo da je bespredmetno ulagati žalbu protiv tog rješenja, budući da žalba ne odlaže izvršenje.
19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
20. Ustavni sud zapaža da tokom trajanja konkretnog upravnog postupka i u upravnim sporovima koji su u vezi s tim postupkom bili vođeni, do donošenja posljednjeg rješenja Općinske službe, nije meritorno rješavano pitanje prava ranijeg NSP na povrat stana, već se isključivo radilo o odlučivanju i ispitivanju proceduralne ispravnosti postupka i donesenih odluka. Rješenje nadležnog organa koje apelant dostavlja uz dopunu apelacije je prvo rješenje kojim se odlučuje o meritumu zahtjeva ranijeg NSP za povrat stana i protiv njega je bila dozvoljena žalba. U vezi s navodima apelanta o tome da bi izjavljivanje žalbe bilo bespredmetno, Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su dobijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, apelantova sumnja u uspjeh njegove žalbe samo zato što žalba ne odlaže izvršenje, ne znači da je apelant oslobođen obaveze da iskoristi pravne lijekove koje ima na raspolaganju radi ispitivanja ispravnosti i zakonitosti donesenog rješenja u zakonom propisanom postupku. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na eventualno kršenje prava na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije ne može razmatrati.
22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, ili ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović