Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/07 (S. H.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2681/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2681/07, rješavajući apelaciju Seada Huskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Huskića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, br. 001-0-Kv-0-
000 113 od 10. septembra 2007. godine i 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Huskića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, br. 001-0-KPS-
07-000 031 od 17. septembra 2007. godine, 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine i 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Huskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Ibrahim Kadić advokat iz Velike Kladuše, podnio je 3. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 001-0-KPS-07-000 031 od 17. septembra 2007. godine, 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine i broj 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine. Istovremeno, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je presudom Višeg suda u Bihaću, broj K-10/96 od 1. septembra 1996. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj KŽ-67/96 od 15. maja 1997. godine, oglašen krivim zbog krivičnog djela protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 146. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, a u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. marta 1996. godine pa do pravomoćnosti presude.
3. Odlukom Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), broj CH/98/1380 od 8. marta 2002. godine, naređeno je Fedreraciji Bosne i Hercegovine da apelanta oslobodi iz pritvora, te da obnovi suđenje, nakon što pribavi odobrenje tužioca Međunarodnog krivičnog Tribunala za bivšu Jugoslaviju.
4. Kantonalni sud je donio rješenje, broj KV 47/02 od 9. aprila 2002. godine, kojim je prekinuo izdržavanje kazne zatvora pravomoćno osuđenom apelantu, te je naloženo da se apelant odmah pusti na slobodu, u skladu sa Odlukom Doma, broj CH/98/1380 od 8. marta 2002. godine.
5. Kantonalno tužilaštvo Unsko-Sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je 12. novembra 2002. godine, u skladu sa navedenom Odlukom Doma, podnijelo zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka Kantonalnom sudu.
6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-189/02 od 7. jula 2006. godine dozvoljeno je ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog apelanta završenog pravomoćnom presudom Kantonalnog suda, broj K-10/96 od 2. septembra 1996. godine, te je predmet vraćen u fazu istrage.
7. Nakon provedene istrage, Kantonalno tužilaštvo je 20. augusta 2007. godine podiglo optužnicu, broj KT-5/06-RZ protiv apelanta zbog krivičnog djela ratni zločin protiv ranjenika i zarobljenika iz člana 143. preuzetog KZ SFRJ. Istovremeno je, u skladu sa članom 242. stav 3. i članom 151. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), predložilo da se prema osumnjičenom apelantu odredi pritvor nakon potvrđivanja optužnice iz razloga predviđenih odredbom iz člana 146. stav 1. tač. b. i d. ZKP FBiH.
8. Kantonalni sud je, rješavajući po prethodnom prigovoru branioca apelanta, kao optuženog, protiv optužnice Kantonalnog tužilaštva broj KT-5/06-RZ od 20. augusta 2007. godine, donio rješenje, broj 001-0-KPS-07-000 031 od 17. septembra 2007. godine, kojim se prigovor odbija kao neosnovan.
9. U međuvremenu, sudija za predhodno saslušanje Kantonalnog suda je donio rješenje, broj 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine, kojim se apelantu određuje pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ranjenika i zarobljenika iz člana 143. preuzetog KZ SFRJ, s tim da se pritvor određuje po osnovu člana 146. stav 1. tač. b. i d. ZKP FBiH. Pritvor je po ovom rješenju tekao od 6. septembra 2007. godine od 12,00 sati, kada je optuženi lišen slobode i po ovom rješenju mogao je trajati najduže mjesec dana.
10. U obrazloženju prvostepenog rješenja se ističe da je razmatrajući osnove predviđene u članu 146. stav 1. tačka b) i d) ZKP-a FBIH utvrđeno da je optuženi apelant živi na području iste opštine Velika Kladuša kao i svjedoci, neposredni očevici kritičnog događaja, te da je optuženi prema iskazima svjedoka I.A. iskazivao jako veliku dozu agresivnosti i grubosti, kako prema zarobljenicima, tako i prema svojim saborcima. Cijeneći činjenicu da optuženi poznaje svjedoke, koji su bili njegovi saborci, da je upoznat sa navodima iskaza svjedoka, da svjedoci žive na području iste opštine gdje i optuženi, sud je zaključio da bi boravkom na slobodi optuženi mogao uticati na svjedoke da tokom pretresa izmjene svoj iskaz ili uskrate iskaz u odlučnim činjenicama. Cijeneći način izvršenja djela koji su detaljno opisali očevici, te cijeneći posljedicu krivičnog djela, da se radi o ranjenom zarobljeniku, kojem je u momentu izvršenja krivičnog djela pružana medicinska pomoć i koji je bio ranjen u predjelu noge, pa bi mu ukazana medicinska pomoć spasila život, te cijeneći da se porodica oštećenog nalazi na području susjedne opštine Cazin, a svjedoci i njihove porodice su u neposrednoj blizini, sudija za prethodno saslušanje je zaključio da bi sam boravak optuženog na slobodi doveo do uznemirenja građana, kako porodice oštećenog, tako i porodice svjedoka i da boravak optuženog na slobodi doveo do nesigurnosti i nespokojstva građana.
11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se ističe da je u prvostepenom rješenju sudija za prethodno saslušanje dao veoma iscrpne, uvjerljive i jasne razloge za svaki pritvorski osnov, koje u cijelosti prihvata i to vijeće, te da izjavljenom žalbom ni na koji način nije dovodena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Vijeće Kantonalnog suda je u drugostepenoj odluci posebno ukazalo da sama činjenica da je Dom u svojoj Odluci vrijeme koje je optuženi apelant proveo na izdržavanju kazne zatvora terminološki nazvao «pritvor» ne određuje karakter lišenja slobode optuženog, pa da su neosnovani žalbeni prigovori da je apelant u pritvoru proveo već šest godina za isto krivično djelo, pa da ne postoji mogućnost da se protiv njega ponovno odredi protvor zbog već izdržanog maksimalnog roka za trajanje pritvora poslije potvrđivanja optužnice. Ukazano je da vrijeme poslije pravosnažnosti ranije prvostepene presude, koje je apelant proveo na izdržavanju kazne zatvora nema karakter pritvora, bez obzira na činjenicu što je protiv optuženog apelanta kasnije dozvoljeno ponavljanje tog pravosnažno okončanog postupka.
12. Nakon isteka jednomjesečnog pritvora, Kantonalni sud je rješenjem, broj 001-0-KV-07-
000125 od 3. oktobra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-
000485 od 11. oktobra 2007. godine, produžio pritvor za dva mjeseca, tako da je po ovom rješenju počeo teći 6. oktobra 2007. godine i može trajati najduže do 6. decembra 2007. godine do 12,00 sati ili do donošenja drugačije sudske odluke.
13. Apelant smatra da je pobijanim rješenjima prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Kantonalni sud grubo povrijedio pravo na pravično suđenje određujući mu pritvor. Navodi da je suština žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora u tome što smatra da je bio u pritvoru nezakonito preko šest godina, te da je takav pritvor koji je već izdržao vremenski prevazišao mogućnost određivanja bilo kakvog pritvora.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]14. ) apelacija je preuranjena;» Apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana
15. Apelant se žali da mu je rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine, povrijeđeno pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, u ovom dijelu, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
17. Nesporno je da je u ovom slučaju, temeljem Odluke Doma, a na prijedlog Kantonalnog tužilaštva doneseno rješenje da se dozvoljava ponavljanje krivičnog postupka u korist apelanta, te je predmet vraćen u fazu istrage. Također je nesporno da je, u konkretnom slučaju, pritvor protiv apelanta Kantonalni sud odredio rješenjem, broj 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine, u najdužem trajanju od mjesec dana
18. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu svog prava vidi u tome što se u osporenom rješenju o određivanju pritvora sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda ne obazire na činjenicu da se radi o obnovi postupka po nalogu Doma i na činjenicu da je tom odlukom utvrđeno da je apelant proveo nezakonito u pritvoru šest godina, pa smatra da je time iscrpljena uopće mogućnost određivanja pritvora zbog činjenice vremenskog trajanja izdržanog pritvora. Međutim, o identični žalbenim navodima apelanta u obrazloženju svog rješenja očitovao se Kantonalni sud, koji je odbio ove apelantove žalbene prigovore kao neosnovane, jer je krivično vijeće tog suda zaključilo da je u Odluci Doma u pitanju terminološki očito pogrešan naziv "pritvor", s obzirom da se apelant nalazio na izdržavanju kazne zatvora na osnovu pravomoćne presude Višeg suda u Bihaću, broj K-10/96 od 1. septembra 1996. godine, a ne u pritvoru. Kantonalni sud ukazuje da se apelant nalazio u pritvoru od 17. marta 1996. godine do 2. septembra 1996. godine u fazi istrage i suđenja, a od 2. septembra 1996. godine do 15. maja 1997. godine nalazio se u obligatornom pritvoru zbog izrečene kazne zatvora preko pet godina. Od 16. maja 1997. godine pa do 8. aprila 2002. godine optuženi i osuđeni apelant se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica. Također, Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju ističe da je u konkretnom slučaju nakon provedene istrage Kantonalno tužilaštvo podiglo novu optužnicu koja je potvrđena, te je apelantu određen pritvor, a da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanta iz člana II/3d Ustava Bosne i Hercegovini i da je pritvor određen u skladu sa relevantnim odredbama ZKP FBiH i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
19. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP FBiH, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana
5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome Ustavni sud zapaža da je osnovanost određivanja pritvora zakonito ispitana, te su i sudija za prethodno saslušanje i krivično vijeće Kantonalnog suda u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i iscrpne razloge za određivanje pritvora. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je pritvor protiv apelanta određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske Konvencije.
20. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
Apelacija je preuranjena
21. U odnosu na navode apelanta da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-
KPS-07-000 031 od 17. septembra 2007. godine kojim je odbijeni prethodni prigovor branioca apelanta protiv optužnice Kantonalnog tužilaštva broj KT-5/06-RZ od 20. augusta 2007. godine i rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-KPS-07-000 031 od 6. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-Kv-0-000 113 od 10. septembra 2007. godine, kojim je određen pritvor protiv aplanta, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se prema članu 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
22. Ustavni sud konstatuje da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
19. U apelantovom slučaju, rješenja Kantonalnog suda, koja se pobijaju apelacijom, nisu odluke koje predstavljaju rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer su osporenim rješenjima samo riješena proceduralna pitanja, odnosno odlučeno o osnovanosti prethodnog prigovora branioca apelanta, kao optuženog, protiv optužnice i o ispunjenosti zakonskih uslova za određivanje pritvora protiv apelanta. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se isključivo odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović