Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/06 (S. S.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1278/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1278/06, rješavajući apelaciju Sabrije Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabrije Smajića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-468/05 od 6. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabrija Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 27. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-468/05 od 6. marta 2006. godine.
2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, broj 1062640213 od 20. januara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), broj 02/1-1062640213 od 23. februara 2004. godine, apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 207,6504 KM, počev od 8. maja 1998. godine, koji usklađen na dan 1. januar 2002. godine odnosno na dan donošenja rješenja iznosi 239,8371 KM. Određeno je da će se isplata penzije vršiti od 31. jula 1998. godine, te da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje rješenjem od 20. januara 2003. godine.
3. Iz obrazloženja prvostepenog Rješenja proizilazi da je privremenim rješenjem iz predhodnog postupka apelantu priznato pravo na invalidsku penziju počev od 8. maja 1998. godine, koja na dan donošenja novog rješenja iznosi 232, 3509 KM mjesečno. Privremeno rješenje je donijeto zbog toga što nisu bili pribavljeni podaci o plaćama odnosno nisu bili utvrđeni konačni koeficijenti za valorizaciju plaća, te nije bilo moguće utvrditi penzijski osnov odnosno iznos penzije. Za obračun apelantove penzije uzete su plaće odnosno osnovice osiguranja od 1966. godine do datuma prestanka osiguranja. Utvrđeno je da penzijski osnov, određen na osnovu plaća odnosno osnovica osiguranja iz perioda 1983 do 1996. godine, sa 1997. godinom kao posljednjom godinom rada, iznosi 351,301651 KM i obezbjeđuje osiguraniku najpovoljniji iznos penzije po ostvarenim plaćama. Navedeno je da se prema ukupnom penzijskom stažu od 37 godina i pokrivenošću radnog vijeka penzijskim stažom od 3/4 invalidska penzija određuje u visini 85,00 % penzijskog osnova i iznosi 298,6064037 KM mjesečno, te da tako određen iznos penzije, usklađen na dan sticanja prava odnosno 8. maja 1998. godine, iznosi 207,6504 KM, a penzija usklađena na dan donošenja rješenja iznosi 239,8371 KM.
4. Protiv drugostepenog Rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je Presudom, broj 468/05 od 6. marta 2006. godine, odbio apelantovu tužbu.
5. U obrazloženju Presude se navodi da je apelantova invalidska penzija utvrđena u smislu odredbi člana 40. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a koji je za apelanta kao osiguranika najpovoljniji na osnovu ličnih dohodaka ostvarenih u periodu 1983 do 1996. godine, sa 1997. godinom kao posljednjom godinom rada prije ostvarivanja prava na penziju. Po nalaženju Kantonalnog suda prvostepeni i drugostepeni upravni organ nisu propustili da prilikom određivanja invalidske penzije primjene odredbu člana 40. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja po kojem se invalidska penzija (kao i starosna) utvrđuje od mjesečnog prosjeka ličnih dohodaka koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih deset godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, a koji lični dohoci iz ranijih godina se valorizuju prema kretanju prosjeka ličnih dohodaka, a koja valorizacija se vrši prema prosjeku ličnih dohodaka u posljednoj godini rada. Utvrđeno je da je penzijski osnov određen od apelantove prosječne mjesečne plaće ostvarene u 1997. godini, kao zadnjoj kalendarskoj godini prije ostarenja prava na penziju, u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža, te da je tako određena penzija primjenom člana 30. stav 4. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ», broj 23/82 i 44/90) usklađena prema kretanju u januaru 1998. godine u odnosu na cijelu predhodnu godinu. Nadalje je utvrđeno da je tako određena apelantova penzija u skladu sa Odlukom o usklađivanju penzija kod kojih je posljedna godina rada 1996 ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina 1995 ili neka druga ranija godina («Službene novine FBiH», broj 19/98, u daljnjem tekstu: Odluka o usklađivanju) dovedena je na nivo penzija iz mjeseca aprila 1996. godine kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije po odredbama člana 30. stav 1. i 3. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Nakon toga apelantu su obračunata sva povećanja penzija koja su uslijedila poslije 1. januara 2002. godine do dana donošenja rješenja upravnih organa. Kantonalni sud je naveo da je Odluka tuženog Federalnog zavoda o usklađivanju penzija donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 31. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SR BiH“, broj 38/90, 22/91 i 24/92) u skladu sa zakonskim ovlaštenjima tuženog da u cilju sprečavanja razlika penzija u razdobljima navedenim u Odluci iste izjednačava sa nivoom penzija kod kojih je posljednja godina rada bila 1996 ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina rada bila 1995 ili neka ranija godina. Po mišljenju Kantonalnog suda navedena Odluka nije u suprotnosti sa odredbama člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a po kojoj odredbi Federalni zavod razmatra nivoe penzija ostvarenih u pojedinim razdobljima i na osnovu utvrđenih razlika između tih penzija i penzija ostvarenih u posljednoj godini utvrđuje potrebu i način usklađivanja penzija u skladu sa materijalnim mogućnostima. Stoga je Kantonalni sud našao da u predmetnom postupku prvostepenim i drugostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti je pogrešno primjenjeno materijalno pravo na štetu apelanta.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da Odluka o usklađivanju penzija («Službene novine FBiH», broj 19/98) nije u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da su apelantovi navodi u suštini isti kao i njegovi navodi iz tužbe koju je podnio protiv Rješenja Federalnog zavoda. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona od strane Kantonalnog suda bila proizvoljna odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. Ustavni sud konstatuje da je apelantova penzija utvrđena u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, te je u skladu sa Odlukom o usklađivanju penzija dovedena na nivo penzija iz mjeseca aprila 1996. godine, kao posljednjeg mjeseca za koji su u potpunosti usklađene penzije, nakon čega su apelantu obračunata sva povećanja penzija nakon 1. januara 2002. godine do dana donošenja rješenja upravnih organa.
11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović