Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2876/07 (N. Š.)
Odluka donesena 13. 12. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2876/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 12. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2876/07, rješavajući apelaciju Nikole Šego, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Šego podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-
000 218 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kv-07-000 061 od 19. oktobra 2007. godine, broj 013-0-Kv-07-000 056 od 22. septembra 2007. godine i broj 013-0-Kpp-
07-000 030 od 20. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Šego podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-
000 218 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kv-07-000 061 od 19. oktobra 2007. godine, broj 013-0-Kv-07-000 056 od 22. septembra 2007. godine i broj 013-0-Kpp-
07-000 030 od 20. septembra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Šego (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Boriša Ilić, advokat iz Doboja, podnio je, 29. oktobra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 218 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-
Kv-07-000 061 od 19. oktobra 2007. godine, broj 013-0-Kv-07-000 056 od 22. septembra 2007. godine i broj 013-0-Kpp-07-000 030 od 20. septembra 2007. godine. Istovremeno, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem sudije za predhodni postupak Okružnog suda, broj 013-0-Kpp-07-000 030 od 20. septembra 2007. godine, koje potvrđeno Rješenjem krivičnog vijeća Okružnog suda, broj 013-0-Kv-
07-000 056 od 22. septembra 2007. godine, na prijedlog Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), apelantu je određen pritvor na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Određeno je da pritvor po navedenom rješenju traje najduže mjesec dana, a da počinje teći od 19. septembra 2007. godine u 19,50 sati odnosno od dana kada je apelant lišen slobode.
3. U obrazloženju Rješenja se navodi da je sudija za predhodni postupak dana 20. septembra 2007. godine u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP RS (Službeni glasnik RS“, broj 111/04) ispitao apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, u prisustvu Okružnog tužioca u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni tužilac) i apelantovog branioca. Okružni tužilac je tom prilikom prezentirao prikupljene dokaze. Utvrđeno je da iz ponuđenih dokaza i obrazloženja Okružnog tužioca datom na ročištu proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ RS, s obzirom da je dio navoda mldb. oštećene potvrđen, a odnosi se na to da su pronađeni predmeti koji su bili obuhvaćeni Neredbom za pretres stana i drugih prostorija.
4. Razmatrajući prijedlog Okružnog tužioca za određivanje pritvora apelantu sudija za predhodni postupak je našao da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS iz razloga što ponuđeni dokazi ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi stava 1. KZ RS i to u dužem vremenskom periodu, a u toku dosadašnjeg postupka nije na pouzdan način utvrđeno da apelant nije preduzimao slične kriminalne radnje i premna drugoj djeci, te je stoga uvjerenje suda da je u cilju zaštite ljudi ispunjen i navedeni uslov. Kako je za navedeno krivično djelo zaprijećena minimalna kazna zatvora u trajanju od pet godina, te se prema tome može izreći i kazna zatvora deset godina ili u dužem trajanju, te je utvrđeno da su ispunjena oba kumulativna uslova predviđena zakonom. Sudija za predhodni postupak nije prihvatio prijedlog za određivanje pritvora po osnovu člana 189. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku.
5. U obrazloženju rješenja krivičnog vijeća Okružnog suda se navodi da su u konkretnom slučaju na osnovu prikupljenih činjenica dati valjani razlozi u pogledu postojanja okolnosti da je određena mjera pritvora potrebna za sigurnost građana i da prikupljeni dokazi opravdavaju takvu mjeru. Utvrđeno je da je zakonska objektivna komponenta pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS ispunjena, jer se istraga vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te da se drugi element ovog pritvorskog osnova realizuje kroz stepen društvene opasnosti djela posmatran sa aspekta načina i okolnosti koje su pratile izvršenje djela, kao i nastale posljedice. Zaključeno je da je rješenje sudije za predhodni postupak, u pogledu oba navedena elementa pritvorskog osnova propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP, dalo dovoljne razloge o neophodnosti određivanja pritvora apelantu radi sigurnosti građana. Navedeno je da „do sada“ prikupljeni dokazi ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant u nešto dužem vremenskom periodu od oko četiri mjeseca pozivao u kuću mldb. oštećenu M.J. koja je rođena 1. jula 1994. godine, iako je bio svjestan velike nesrazmjere u njihovoj zrelosti i uzrastu, te je s njom vršio polne radnje. Po mišljenju vijeća Okružnog suda takve radnje povrijeđuju polni integritet mldb. lica izazivaju revolt i ogorčenje građana, posebno roditelja mldb. oštećene, te je stoga opravdana mjera pritvora prema apelantu radi sigurnosti građana i mldb. oštećene. Vijeće Okružnog suda je našlo da žalba s pravom ukazuje da se u Rješenju sudije za predhodni postupak Okružnog suda izvodi nejasan zaključak „da nije na pouzdan način utvrđeno da apelant nije preduzimao slične kriminalne radnje i prema drugoj djeci“ jer za tako nešto nema nikakvih dokaza u spisu predmeta niti su naredbom za sprovođenjem istrage obuhvaćene i takve radnje apelanta, te je stoga zaključeno da se radi o proizvoljnoj konstrukciji u navedenom Rješenju. Međutim, po mišljenju vijeća Okružnog suda takav propust u pobijanom rješenju nije bio od uticaja na pravilnost određivanja pritvora prema apelantu.
6. Rješenjem, Okružnog suda, broj 013-0-Kv-07-000 061 od 19. oktobra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 218 od 25. oktobra 2007. godine, prema apelantu je na prijedlog Okružnog tužioca produžen pritvor po osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku za još jedan mjesec dana tako da isti može trajati najduže do 19. novembra 2007. godine do 19,50.
7. U obrazloženju Rješenja Okružnog suda o produženju pritvora se navodi da je pravni osnov sadržan u odredbi člana 189. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku inspirisan zaštitom sigurnosti ljudi ili imovine pored zajedničkog cilja mjere obezbjeđenja prisustva osumnjičenog i uspješnog vođenja postupka. Komponente koje ga određuju su zakonom kumulativno postavljene i ogledaju se u težini djela posmatrano kroz zaprijećenu kaznu, te okolnostima koje ukazuju na to da je radi sigurnosti građana ili imovine nužno zadržavanje u pritvoru izvršioca takvog djela. Komponenta koja odražava težinu djela kroz zaprijećenu kaznu je objektivizirana odrednicom da je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, a okolnosti koje ukazuju da boravak izvršioca takvog djela na slobodi predstavlja prijetnju sigurnosti građana ili imovine su faktičko pitanje svakog konkretnog slučaja i cijene se kroz način izvršenja djela i posljedice djela. Okružni sud je našao da argumenti izneseni od strane odbrane nisu takvog karaktera da bi doveli u pitanje osnovanost prijedloga tužioca za produženje pritvora. Po mišljenju suda, postoji jedan vid negativne refleskije zbog same prirode i načina izvršenja djela na sigurnost građana, pogotovo što su apelant i porodica oštećene sa prebivalištem u istom mjestu i nastanjeni u neposrednoj blizini, te je očigledno da bi oštećena, njena porodica i apelant mogli biti izloženi svakodnevnim ili veoma čestim međusobnim kontaktima, što bi dalje moglo dovesti do eskalacije eventualnih sukoba ili ekscesa između istih. Dalje je sud imao u vidu sam karakter djela, obzirom na njegov zaštitni objekat, te činjenicu da je u konkretnom slučaju polno nasilje vršeno kroz jedan relativno duži vremenski period, te da je apelant redovno oštećenoj kao nagradu davao novac i upozoravao je svaki put da nikome ne smije ništa da govori, koja okolnost djelu daje poseban karakter. Okružni sud je naveo da i okolnosti koje karakterišu izvršenje djela za koje je apelant osumnjičen ukazuju na neophodnost zadržavanja osumnjičenog i dalje u pritvoru dok se ne provedu sve naređene istražne radnje, pogotovo ako se ima u vidu i kratka vremenska distanca od posljenje radnje izvršenja djela do danas.
8. U obrazloženju Rješenja Vrhovnog suda se navodi da iz dokaza i obavještenja pribavljenih u dosadašnjem toku istrage, prvenstveno iskaza maloljetne oštećene, svjedoka I. S., te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, u vezi kojih je naredbom određeno vještačenje bioloških tragova, pronađenih na licu mjesta, proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Po mišljenju Vrhovnog suda žalbenim prigovorima se ne može dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog rješenja o postojanju pritvorskog razloga sadržanog u odredbi člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, jer navedeno rješenje daje potpuno valjane i argumentovane razloge na kojima zasniva pravilan zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantu, dovodeći u vezu način i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, karakter djela, kojim se ugrožava polni integritet djece, činjenicu da su apelant i oštećena komšije, protek veremena od izvršenja djela, zaključujući da su to sve okolnosti koje se negativno odražavaju na sigurnost građana kao zaštićenu vrijednost. Kada se ima u vidu da iz objektivnih razloga istraga nije završena, obzirom da je određeno vještačenje bioloških tragova, izuzetih iz kuće apelanta u Institutu za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju u Sarajevu, te neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta, Vrhovni suda smatra da je opravdano produženje pritvora apelantu za još jedan mjesec u kom vremenu se objektivno može očekivati prikupljanje navedenih dokaza. Stoga je Vrhovni sud našao da nije osnovana tvrdnja žalbe da je rješenje o produženju pritvora protivno članu 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kako sa aspekta razloga na kojim se zasniva mjera pritvora tako i sa aspekta standarda dokazanosti postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio djelo za koje se istraga provodi. Utvrđeno je da, suprotno tvrdnji žalbe, nije došlo do povrede odredbe člana 188. ZKP RS, jer su ispunjeni uslovi i cilj pritvora kao mjere procesne prinude, a s obzirom na složenost istrage i neophodnost obavljanja navedenih vještačenja.
9. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ističe da je proveo mjesec dana u pritvoru na osnovu proizvoljnog lišenja slobode, te da je nakon toga Okružno tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora navodeći razloge za to, koji po njegovom mišljenju ne predstavljaju niti jedan dokaz. Stoga smatra da tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz za njegovo lišenje slobode. Navodi da Vijeće Okružnog suda prihvata prijedlog za određivanje pritvora bez navođenja dokaza i u rješenju ističe da „okolnosti pod kojim je učinjeno predmetno krivično djelo izazivaju revolt i ogorčenje javnosti, pa samim tim pojačavaju opasnost da bi mogla biti ugrožena sigurnost i samog osumnjičenog, kao i oštećenoj koja je maloljetna“. Smatra da je pritvor proizašao ne kao rezultat zaključivanja na osnovu dokaza nego iz predubjeđenja „inspirisan potrebom“. Ističe da je navedeno suprotno pretpostavci u korist slobode i suprotno neophodnosti da neko može biti lišen slobode ne duže nego što je to apsolutno potrebno. Navodi da vijeće Okružnog suda izvodi bez ponuđenih dokaza niz hipotetičkih predviđanja postupajući sa predubjeđenjem o krivičnoj odgovornosti apelanta u periodu kada istražne radnje nisu završene. Po mišljenju apelanta sud nije cijenio okolnost da je odbrana ponudila razloge za prestanak mjere pritvora, a to je okolnost da su mještani posjećivali apelanta u pritvorskoj jedinici po odobrenju suda, kao i njegova mnogobrojna porodica. Ističe da je veoma slab i posjećuje ljekara u Okružnom zatvoru, te da je stoga jasno da ne može nikoga ugroziti, a da je njegova porodica ponudila smještaj za njega u Šamcu. Prema tome smatra da, uzimajući u obzir okolnosti u vezi starosti, zdravstvenog stanja i spremnosti porodice i samog apelanta da do završetka postupka boravi u Šamcu, otpada svaka mogućnost ugroženosti bilo koga kao razlog za produženje pritvora. Navodi da on nije učinio djelo koje mu se stavlja na teret, te da je navedeno djelo prijavio čovjek, koji zbog udaljenosti od prostorije, nije mogao vidjeti ništa. Ističe da djelo nije prijavila ni oštećena, niti njen otac ili majka. Oštećena je, po mišljenju apelanta, osoba podložna uticajima, te je ta njena osobina u predmetnom slučaju zloupotrebljena.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]
14. ) apelacija je preuranjena;» Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu odredbe člana 189. stav 1. tačka
g) ZKP RS, kojom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor se može odrediti ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. U postupku određivanja pritvora apelantu utvrđeno je da su ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu navedenog pritvorskog osnova. Naime, utvrđeno je da se protiv apelanta vodi istraga za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te je utvrđen i stepen društvene opasnosti predmetnog krivičnog djela uzimajući u obzir način i okolnosti koje su pratile izvršenje djela, kao i nastale posljedice. Ustavni sud konstatuje da su sudija za predhodni postupak, kao i krivično vijeće Okružnog suda u svojim Rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za određivanje pritvora apelantu. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tač. g) ZKP RS, na način da je pritvor, određen Rješenjem sudije za predhodni postupak, počeo teći od 19. septembra 2007. godine, kao dana kada je apelant lišen slobode. Nadalje, po prijedlogu Okružnog tužilaštva apelantu je Rješenjem Okružnog suda, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda, pritvor produžen za još jedan mjesec, na osnovu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, tako da isti može trajati najduže do 19. novembra 2007. godine. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Ustavni sud konstatuje da su Okružni i Vrhovni sud dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, a to je potreba da se prikupe neophodni dokazi u istrazi, koja iz objektivnih razloga nije završena, nalazeći da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji po mišljenju Ustavnog suda preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da su pritvor apelantu odredili i produžili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP RS, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome, Ustavni sud zapaža da je osnovanost određivanja pritvora i produženja pritvora zakonito ispitana, te su sudija za prethodno saslušanje, krivično vijeće Okružnog suda, kao i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i iscrpne razloge za određivanje i produženje pritvora. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske Konvencije.
15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na pravično suđenje
16. Dalje, u odnosu na navode apelanta da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da se prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
17. Budući da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su sudovi proizvoljno zaključili da u apelantovom slučaju postoje razlozi za određivanje i produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
18. U apelantovom slučaju dakle, Rješenja Okružnog i Vrhovnog suda, koja se pobijaju apelacijom, nisu odluke koje predstavljaju rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim Rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović