Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/06 (N. J.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/06

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 431/06, rješavajući apelaciju Nenada Ješića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nenada Ješića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Ješića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I- 07-003173 od 24. septembra 2007. godine i Rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-341- 1353/04 od 17. marta 2005. godine, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nenad Ješić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Federalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Apelant je 17. septembra i 15. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju tako što ju je podnio i protiv Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine i Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije i Općinskog suda zatraženo je 31. maja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) 29. juna i 6. septembra 2007. godine.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 12. juna 2006. godine, Federalna komisija 13. juna 2006. godine, a Kantonalna komisija 17. jula 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda Kantonalna komisija je 14. septembra 2007. godine dostavila na uvid kompletan spis predmeta broj 13-04-34-Ž-4021/00.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 6. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant se 2. februara 2000. godine obratio TP «Marketi» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: poslodavac) zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu. Apelant uz zahtjev nije priložio niti jedan dokument, ali je zatražio da se sva obavještenja šalju njegovoj advokatici Seniji Poropat. Budući da poslodavac nije donio odluku o njegovom zahtjevu, apelant mu je 15. maja 2000. godine uputio prigovor zbog nedonošenja odluke. Apelant je u prigovoru naveo, između ostalog, da su i on i njegova supruga nezaposleni pa nemaju novca za pribavljanje potvrda koje mu je poslodavac tražio, dok se podaci o njegovom radnom stažu nalaze kod poslodavca i u upravnim organima. Naveo je da je bio zaposlenik kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine na radnom mjestu vozača i to od augusta 1979. godine do aprila 1992. i da je od 1992. godine do kraja 1995. godine živio u svojoj kući u Mrkovićima i da nije bio zaposlen, a da je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao i većina srpskog stanovništva iz reintegriranih dijelova Sarajeva, otišao u izbjeglištvo, prvobitno u Sokolac, a zatim u Vlasenicu, gdje se nalazio i u vrijeme podnošenja prigovora. Naveo je da sve vrijeme nije bio zaposlen, o čemu kao dokaz prilaže potvrdu s biroa za zapošljavanje (koja se ne nalazi u dokumentaciji koju je priložio Ustavnom sudu). Apelant je ponovio zahtjev o tome da se odluka o njegovom prigovoru i sva obavještenja dostavljaju njegovoj advokatici Seniji Poropat.

7. Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo tužbom od 15. aprila 2000. godine protiv poslodavca radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Istim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravosnažnosti rješenja spis ustupiti Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Cijeli spis je, prema obavještenju Općinskog suda, 29. decembra 2000. godine ustupljen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji.

8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine prihvaćeno je da se apelantova tužba podnesena Općinskom sudu smatra žalbom kojom se traži ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalna komisija je, između ostalog, svoju odluku obrazložila konstatacijom da se apelant nije u zakonskom roku obraćao Kantonalnoj komisiji, ali da je Kantonalna komisija tužbu koju je apelant podnio 29. juna 2000. godine protiv poslodavca zbog toga što poslodavac nije odlučivao o njegovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa, koju joj je dostavio Općinski sud, tretirala kao žalbu izjavljenu Kantonalnoj komisiji. Međutim, budući da u sudskom spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza na osnovu kojih bi Kantonalna komisija mogla utvrditi da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine i da u međuvremenu nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, kojima bi bilo dokazano da apelant ispunjava uvjete propisane članom 143. Zakona o radu, Kantonalna komisija je apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu.

9. Protiv rješenja Kantonalne komisije apelant je 14. jula 2004. godine izjavio žalbu Federalnoj komisiji. U žalbi je, između ostalog, naveo da Kantonalna komisija nije provela nikakav postupak pri donošenju svoje odluke, «a mogla je relevantne činjenice tražiti od poslodavca i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje i PIO RS-a, a i od samog podnosioca žalbe». […] «Zbog toga», naveo je dalje apelant, «uz ovu žalbu dostavljam i dokaze - listing PIO-a i uvjerenje Zavoda za zapošljavanje RS-a, Biro V, od 9. februara 2004. godine u kojim je navedeno da sam se redovno javljao na biro».

10. Federalna komisija je svojim aktom broj 03-34-1353/04 od 7. marta 2005. godine, nakon što je utvrdila da u spisu koji joj je dostavljen u predmetu apelantove žalbe nedostaju određeni dokazi, pozvala apelanta da joj u roku od osam dana od dana prijema ovog pismena dostavi valjane dokaze i to zahtjev poslodavcu s datumom dostavljanja i prijemnim pečatom poslodavca, povratnicom, dostavnicom, potvrdom o prijemu, otpremi pošiljke, ili, ukoliko se neposredno obratio poslodavcu, potvrdu ili službenu zabilješku poslodavca s datumom neposrednog obraćanja i dokaz da u periodu do podnošenja zahtjeva za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca (ovjerenu kopiju radne knjižice, listing ili potvrdu Zavoda za PIO RS, ovjerenu izjavu, te ostala pismena iz mjesta prebivališta-boravišta u zakonom tretiranom periodu), s napomenom: «Molimo da nam dostavite isključivo tražene dokumente». Apelant je 15. marta 2005. godine postupio prema zahtjevu i Federalnoj komisiji dostavio ovjerenu kopiju radne knjižice, uvjerenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS-a od 14. marta 2005. godine, kopiju prijave-zahtjeva za reguliranje radno-pravnog statusa od 2. februara 2000. godine (iako u apelantovom podnesku piše datum 2. mart 1999. godine, što je vjerovatno greška), kopiju potvrde prijave na biro rada, ovjerenu izjavu da nije zasnivao radni odnos u toku i nakon rata.

11. Federalna komisija je Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Kantonalne komisije broj 13-04-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, poništila navedeno rješenje u cijelosti. Tuženom je naloženo da apelantu u skladu sa članom

143. Zakona o radu, ukoliko se za potrebe tuženog kao poslodavca apelantu ne produži radni odnos, regulira radno-pravni status i to od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine.

12. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da Kantonalna komisija nije bila u mogućnosti da «s obzirom na tada dostavljenu dokumentaciju, pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, te je iz tih razloga donijela osporeno rješenje u kojem je žalbu, apelantov zahtjev, odbila kao neosnovanu». Federalna komisija je, razmatrajući dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu, utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za reguliranje radno-pravnog statusa. U pouci o pravnom lijeku je napisano da protiv tog rješenja nezadovoljna stranka može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.

13. Punomoćnica apelanta kao tužioca je 24. augusta 2007. godine dostavila Općinskom sudu podnesak broj PR-376/00 kojim je obavijestila sud da je Federalna komisija donijela Rješenje broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine kojim je poslodavcu naloženo da na osnovu odredaba člana 143. Zakona o radu regulira apelantov radno-pravni status od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Nadalje je navela da poslodavac do danas nije donio nikakvu odluku, nije uplatio doprinose, a nije mu isplatio ni naknadu za čekanje ni otpremninu u visini od 1.139,59 KM, budući da ima preko 12 godina radnog staža. Apelant je u istom podnesku naveo da osporava rješenje Federalne komisije «u dijelu kojim je naloženo da se regulira radno-pravni status od dana podnošenja zahtjeva, pa preinačavam svoj tužbeni zahtjev i predlažem da sud donese presudu da se nalaže tuženom da tužiocu uplati zakonske doprinose i isplati naknadu za čekanje počevši od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, u iznosu utvrđenom svojim aktom ili u iznosu od 832,00 KM, te da mu isplati otpremninu u iznosu od 1.139,59 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama od 6. maja 2000. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.»

14. Podnesak punomoćnice apelanta kao tužioca sa istim tekstom apelantova punomoćnica je ponovo 29. augusta 2007. godine dostavila Općinskom sudu.

15. Apelantova punomoćnica je 12. septembra 2007. godine Općinskom sudu dostavila prijedlog za dozvolu izvršenja pljenidbom i prijenosom radi naplate novčanih sredstava na računu izvršenika (poslodavca) radi namirenja novčane tražbine od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 2000. godine do isplate i odmjerenim troškovima izvršnog postupka. Apelant je prijedlog obrazložio navodima da je na osnovu djelimično izvršnog Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine izvršenik bio obavezan regulirati tražiocu izvršenja radno-pravni status na osnovu člana 143. Zakona o radu. Naveo je da izvršenik do danas nije izvršio navedeno rješenje, tj. nije isplatio otpremninu tražiocu izvršenja, nije uspostavio radno-pravni odnos, nije uplatio doprinose do 6. maja 2000. godine niti utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona.

16. Zaključkom Općinskog suda broj 065-0-I-07-003173 od 24. septembra 2007. godine naloženo je apelantovoj punomoćnici, u izvršnom postupku pokrenutom 24. augusta 2007. godine, da u roku od osam dana od dana prijema zaključka dostavi sudu četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za izvršenje, tako što će tačno označiti potraživanje u skladu sa izvršnom ispravom, tačno označiti predmet i sredstvo izvršenja u skladu sa članom 209. Zakona o izvršnom postupku, te dostaviti izvršnu ispravu, original ili ovjerenu fotokopiju, s potvrdom izvršnosti, uz upozorenje da će, u suprotnom, prijedlog za izvršenje biti odbačen kao neuredan.

17. Apelantova punomoćnica je 3. oktobra 2007. godine dostavila Općinskom sudu «podnesak tužioca ispravka podneska od 24. augusta 2007. godine» u kojem je izvršena ispravka adrese tuženog i ponovljen sadržaj podneska od 24. augusta 2007. godine. Istog dana apelantova punomoćnica je Općinskom sudu dostavila i «podnesak tražioca izvršenja» u kojem obavještava Općinski sud da ne može postupiti prema zaključku suda od 24. septembra 2007. godine, te obavještava sud da je protiv izvršne isprave podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu broj PR- 376/00 kojom osporava dio rješenja Federalne komisije koji se odnosi na period priznavanja radnog staža, uplatu doprinosa i isplatu naknade za čekanje. Kao dokaz apelantova punomoćnica je priložila podnesak tužioca-tražioca izvršenja od 24. augusta 2007. godine i ispravku od 3. oktobra 2007. godine. Nadalje je apelantova punomoćnica navela da je rješenje Federalne komisije zbog toga djelimično izvršno pa je kao takvo i naznačeno u prijedlogu za izvršenje od 12. septembra 2007. godine. Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu ne daje potvrdu o izvršnosti već daje kopiju dostavnice iz koje je vidljivo da je izvršenik primio rješenje 14. aprila 2005. godine. Stoga, apelantova punomoćnica sudu u prilogu dostavlja prijedlog za izvršenje od 12. septembra 2007. godine koji joj je Općinski sud vratio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. U apelaciji podnesenoj 27. februara 2006. godine apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u neprimjerenoj dužini postupka za donošenje odluke Federalne komisije prema žalbi protiv odluke Kantonalne komisije od 13. aprila 2004. godine, te Općinskog suda «kojem je podnio zahtjev za nastavak postupka». U dopuni apelacije od 17. septembra 2007. godine, koja je naslovljena kao «Apelantovo izjašnjenje na odgovor Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 17. jula 2007. godine», apelant je, u odnosu na navod Kantonalne komisije da mu je otpravak rješenja Federalne komisije poslala 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu, koji je vraćen s oznakom «nepoznat» (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine), istakao da ga je za sve vrijeme postupka zastupala advokatica Senija Poropat koja je pisala podneske i svugdje je navedena Kotromanićeva broj 5 kao adresa advokatske kancelarije i njegova adresa Mrkovići do broja 45, tako da je to očigledna greška Kantonalne komisije. Istakao je da je zbog greške Kantonalne komisije, odluke Federalne komisije, ponašanja poslodavca koji nije postupio prema odluci Federalne komisije, zbog čega je morao nastaviti postupak pred Općinskim sudom, trpio i nematerijalnu štetu, pa je predložio da Ustavni sud njegovu apelaciju usvoji, stvar riješi meritorno, te obaveže poslodavca da mu uplati sve doprinose za period od 1. januara 1992. do 5. maja 2000. godine, isplati naknadu plaća i otpremninu, troškove postupka, sve u iznosima navedenim u dopuni apelacije, te iznos od 7.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neblagovremenog rješavanja i neblagovremenog dostavljanja rješenja Federalne komisije. U dopuni apelacije od 15. oktobra 2007. godine apelant je ponovio da je Federalna komisija donijela rješenje kojim je njegova žalba usvojena, a rješenje Kantonalne komisije poništeno u cijelosti, te poslodavcu naloženo da apelantu regulira radno-pravni status od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca imenovanom ne produži radni odnos. Povredu prava na pravično suđenje u odnosu na neprimjerenu dužinu postupka apelant je obrazložio i činjenicom da mu je rješenje Federalne komisije, koje je doneseno 17. marta 2005. godine, poslano poštom 31. jula 2007. godine. Naveo je da je od Općinskog suda zatražio izvršenje na osnovu rješenja Federalne komisije u odnosu na dio koji ne osporava u postupku pred Općinskim sudom. Apelant je prigovorio na postupak Općinskog suda koji je zaključkom od 24. septembra njegovoj punomoćnici naložio da u ostavljenom roku ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje, pod prijetnjom da će u suprotnom prijedlog za izvršenje biti odbačen kao neuredan, te da protiv tog zaključka nije dopušten pravni lijek. Također, smatra da mu je ovakvim odlukama komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer pored činjenice da su odugovlačili postupke, nisu pravilno primijenili ni Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku, a ni Zakon o radu, jer mu je radno-pravni status trebao biti ponovo uspostavljen za period od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, ukoliko poslodavac za njegovim radom više nije imao potrebu. Smatra da se radi o jednostavnom postupku iz radnog odnosa. Apelant smatra da sud mora poznavati pravo i izvršavati i ovakve odluke/izvršne isprave, koje nisu potpuno određene, ali su odredive. Zbog toga traži, pored isplate otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 7. maja 2000. godine do isplate, uplatu svih zakonskih doprinosa od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, priznanje radnog staža, isplatu naknade za čekanje u ukupnom iznosu od 832,00 KM, isplatu troškova postupka u iznosu od 1.393,00 KM i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

19. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u predmetu broj PR-376/00 cijeli spis 29. decembra 2000. godine ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji.

20. Federalna komisija ističe da je 17. marta 2005. godine riješila apelantovu žalbu i 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila nadležnoj Kantonalnoj komisiji čiji je zadatak bio da blagovremeno dostavi rješenje zainteresiranim strankama i kod sebe zadrži predmet.

21. Kantonalna komisija u svom odgovoru navodi da je apelantovu tužbu ocijenila kao žalbu u smislu člana 143. Zakona o radu, te nakon uvida u sudski spis utvrdila da apelant nije ponudio dokaze o ispunjavanju uvjeta za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu. Iz tih razloga doneseno je rješenje kojim se apelantova žalba odbija kao neosnovana. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Kantonalne komisije i priložio relevantnu dokumentaciju na osnovu koje je Federalna komisija usvojila žalbu kao osnovanu i u cijelosti poništila prvostepeno rješenje. Nakon toga, Federalna komisija je 18. marta 2005. godine dostavila spis Kantonalnoj komisiji radi dostavljanja rješenja apelantu i tuženom poslodavcu. Kantonalna komisija je 5. aprila 2005. godine putem pošte uputila apelantu rješenje na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku «nepoznat» (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Kantonalna komisija konstatira da je nesporna činjenica da su postupci u kojima se odlučuje iz radnog odnosa hitni, ali se pri tome posebno treba cijeniti okolnost da je Kantonalna komisija odlučivala o 14.500 predmeta (uključujući provođenje svih procesnih radnji, kao što su pozivi za dopunu zahtjeva - žalbe, otpremanje žalbi, utvrđivanje pravnog sljedništva poslodavca, provjera adrese žalioca radi uredne komunikacije, kao i odlučivanje u ponovljenim postupcima po žalbama i sl.). Također, komisije su formirane u skladu sa članom 143. Zakona o radu i nisu upravni organi, nego predstavljaju, i jesu, sui generis, organ koji u svom radu primjenjuje Zakon o radu, tj. odlučuje o određenom pravu iz domena radnih odnosa. O navedenom karakteru komisija i Vrhovni sud Federacije BiH su zauzeli stav ocjenjujući da odluke komisija nemaju karakter upravnog akta i ne podliježu preispitivanju u upravnom postupku, nego u parničnom postupku pred nadležnim sudom. Kantonalna komisija smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/99), stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, u relevantnom dijelu glasi:

«Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac, prije isteka ovog roka, zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. […] (6) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana, ako je to lice nezaposleno.»

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/00), stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: «Član 50.

U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi:

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Iza stava 4. dodaje se stav 5. koji glasi:

Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži s koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent

- do 5 godina 1,33

- od 5 do 10 godina 2,00

- od 10 do 20 godina 2,66

- preko 20 godina 3,00.

[...] Član 51.

Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143a, 143b. i 143c, koji glase:

Član 143a.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava federalna komisija za provedbu člana 143. (u daljnjem tekstu: federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

Federalna, odnosno kantonalna komisija može:

1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove zastupnike;

2. pozvati svjedoke i vještake;

3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca dostavljanje svih relevantnih informacija.

(2) Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

2. pravno zasnovane;

3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana.»

24. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06), stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: «Član 340. stav 1.

(1)Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se obavlja zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.

Član 345.

a)Dostavljanje fizičkim licima (1)Ovlašteno pravno lice registrirano za obavljanje poslova dostavljanja i ovlašteno službeno lice suda dostavljanje fizičkim licima, u pravilu, obavljaju predajom pismena licu kojem se dostava ima dostaviti.

[...] Član 346.

(1)Ako se pismeno ne može dostaviti na način predviđen članom 345. ovog zakona, a dostavljač ustanovi da lice kojem se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ostavit će u stanu ili u prostorijama gdje to lice radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije pismenu obavijest da će pismeno biti ostavljeno u sudu i da ga to lice tamo može preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostavljanja. U pismenoj obavijesti navodi se i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, datum i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje se pismeno može preuzeti.

[...] Član 348.

(1)Ako se ustanovi da je lice kojem se pismeno ima dostaviti privremeno odsutno i da joj lica u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo biti pokušano u odgovarajuće vrijeme.

(2)Ako dostavljač utvrdi da lice kojem se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ali istovremeno ustanovi tačnu adresu tog lica, dostavljanje će se obaviti na naknadno ustanovljenoj adresi. Ako dostavljač ne može ustanoviti tačnu adresu lica kojem se pismeno ima dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvotno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. [...]»

VI. Dopustivost

a) Dopustivost apelacije

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Zaključka Općinskog suda broj 065-0-I-07- 003-173 od 24. septembra 2007. godine, Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine u dijelu koji se odnosi na vremenski period reguliranja apelantovog radno-pravnog statusa i Rješenja Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine u odnosu na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14) Apelacija je preuranjena.»

28. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

29. U konkretnom slučaju, o predmetu navedenog dijela apelacije u toku je postupak pred Općinskim sudom. Prema tome, odluke protiv kojih se apelant žali u konkretnom slučaju nemaju svojstvo konačne odluke, pa slijedi da je apelacija preuranjena u odnosu na Zaključak Općinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine i osporeni dio rješenja Federalne komisije.

30. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da može, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

31. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.

33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što su postupci pred Federalnom i Kantonalnom komisijom trajali neprimjereno dugo. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može trpjeti pojedinac. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

36. Apelant se žali da odluka o njegovom zahtjevu nije bila donesena, a kada je donesena, nije mu bila dostavljena u razumnom roku, te mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

37. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

38. Apelant se žali što postupak odlučivanja povodom njegove tužbe pred Kantonalnom komisijom i njegovoj žalbi pred Federalnom komisijom nije završen u razumnom roku.

39. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa podnio Općinskom sudu 15. aprila 2000. godine i da je Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut postupak povodom navedene tužbe, a da je predmet, nakon što je rješenje o prekidu postalo pravosnažno, 29. decembra 2000. godine ustupljen na daljnje postupanje Kantonalnoj komisiji. Nadalje, postupak u ovoj pravnoj stvari je okončan donošenjem rješenja Federalne komisije od 17. marta 2005. godine. Međutim, zbog neuspjelog pokušaja dostavljanja tog rješenja od Kantonalne komisije dana 5. aprila 2005. godine apelantu na adresu njegove punomoćnice, navedeno rješenje je apelantu dostavljeno tek 2. augusta 2007. godine, dakle sa zakašnjenjem preko dvije godine i četiri mjeseca. Dakle, Ustavni sud konstatira da je postupak u navedenoj fazi, pri čemu se ne uzima u obzir dio postupka koji i dalje traje pred Općinskim sudom, trajao sedam godina, tri mjeseca i 17 dana.

41. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).

a)Složenost predmeta

42. Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog postupka, tj. dokaza koje su Federalna i Kantonalna komisija trebale izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.

43. U konkretnom slučaju, radi se o apelantovoj tužbi za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Povodom tužbe koja se u konkretnom slučaju tretirala kao žalba Kantonalnoj komisiji, Federalna, odnosno Kantonalna komisija mogle su, prema članu 143c. Zakona o radu, saslušati apelanta, poslodavca i njihove zastupnike, tražiti dostavljanje svih relevantnih dokaza i informacija, te zatim donijeti pravno zasnovanu odluku i dostaviti je apelantu u roku od sedam dana. S obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini, dokazima koje treba izvesti i procijeniti ne može smatrati složenim.

b) Ponašanje nadležnih komisija

44. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe Općinskom sudu radi reguliranja radno-pravnog statusa 15. aprila 2000. godine koji je, u skladu sa relevantnim odredbama tadašnjeg Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, prekinuo parnični postupak i predmet ustupio na rješavanje Kantonalnoj komisiji radi uspostavljanja radno-pravnog statusa prema članu 143. navedenog Zakona o radu. Općinski sud je predmetni spis, nakon pravosnažnosti svoga rješenja, 29. decembra 2000. godine, dostavio Kantonalnoj komisiji na postupanje. Kantonalna komisija je po skraćenom postupku donijela rješenje tek 13. aprila 2004. godine i odbila kao neosnovanu apelantovu tužbu koju je tretirala kao žalbu protiv apelantovog ranijeg poslodavca zbog neodlučivanja o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu zbog toga što u spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza koji bi ukazivali da je apelant ispunjavao uvjete koji su propisani članom 143. Zakona o radu.

45. Federalna komisija je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja Kantonalne komisije, nakon što je od apelanta precizno zatražila dostavljanje relevantnih dokaza, svojim Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, usvojila apelantovu žalbu, poništila u cijelosti rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu, na osnovu člana 143. Zakona o radu, regulira radno-pravni status za period od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Federalna komisija je 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje s ciljem dostavljanja drugostepenog rješenja zainteresiranim strankama.

46. Kantonalna komisija je rješenje Federalne komisije putem pošte otpremila na apelantovo ime 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku «nepoznat» (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija otpravak rješenja Federalne komisije uputila na pravu adresu, Kotromanića broj 5, jer je apelant zatražio da se sve odluke i obavještenja dostavljaju njegovoj punomoćnici. Adresa Kotromanića broj 5 je zaista adresa kancelarije apelantove punomoćnice. Međutim, prema dokazima spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, Kantonalna komisija, iako joj se pošiljka upućena apelantu na adresu Kotromanića broj 5 vratila sa oznakom «nepoznat» (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine) nije preduzela bilo koju radnju s ciljem ponovnog pokušaja da se izvrši dostavljanje rješenja apelantu ili njegovoj punomoćnici sve do 31. jula 2007. godine.

47. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud apelantovu tužbu dostavio Kantonalnoj komisiji 29. decembra 2000. godine kako bi je tretirala kao žalbu zbog toga što poslodavac nije apelantu uspostavio radno-pravni status. Također, na činjenicu da uz tužbu/žalbu apelant nije dostavio dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegove žalbe, te činjenicu da je, prema članu 143c. Zakona o radu, Kantonalna komisija mogla ali nije morala preduzeti radnje navedene u tome članu. Međutim, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti nisu mogle biti opravdanje za nedonošenje odluke u razumnom roku, jer Odluku koju je Kantonalna komisija donijela na sjednici održanoj 13. juna 2002. godine, a koja nosi broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, Kantonalna komisija je mogla donijeti i u 2001. godini i dostaviti je apelantu. Ni broj predmeta koji je Kantonalna komisija riješila u relevantnom periodu ne može biti opravdanje za postupak koji je pred njom trajao tri godine, tri mjeseca i 13 dana. Naime, preopterećenost sudova i drugih organa se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi i drugi organi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi i drugi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini, pa i Federalna i Kantonalna komisija, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te organizirati svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku.

48. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju je očigledno da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli suštinske mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta iz konkretne oblasti radnih odnosa pred Federalnom i Kantonalnom komisijom.

c) Apelantovo ponašanje

49. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi i o ponašanju strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Kada je riječ o apelantovom ponašanju, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio prije nego što je poslodavcu podnio prigovor u kojem ga obavještava da ne može pribaviti dokumentaciju koju je poslodavac tražio od njega kako bi mogao odlučiti o njegovom zahtjevu prema osnovu člana 143. stav 2. Zakona o radu. Zatim, apelant nije nakon 7. septembra 2000. godine, kada je stekao mogućnost prema članu 143a. Zakona o radu, izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji ukoliko je smatrao da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Nadalje, apelant nije dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegovog zahtjeva prema osnovu člana 143. stav 2. podnio niti jednom organu počevši od 2. februara 2000. godine sve do 15. marta 2005. godine kada je postupio prema izričitom zahtjevu Federalne komisije od 7. marta 2005. godine, što je punih pet godina onemogućilo pozitivnu odluku za apelanta, iz čega proizlazi da se apelant uopće nije trudio dokazati osnovanost svojih zahtjeva. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da se u spisu koji mu je dostavljen ne nalazi niti jedna urgencija, kako Kantonalnoj, tako ni Federalnoj komisiji, što ukazuje na apelantovu nedovoljnu aktivnost.

50. Ustavni sud smatra da je nerazumnom trajanju postupka značajno doprinio apelant svojim ponašanjem.

51. Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti Kantonalne komisije imali prevagu nad apelantovim ponašanjem, budući da je u slučaju donošenja odluke morala djelovati ranije, a u slučaju dostavljanja odluke Federalne komisije trebala potražiti druge načine dostavljanja odluke apelantu, pa su imali za posljedicu kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim «svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku» tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke, okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo.

Ostali navodi

51. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

52. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud je odlučio da, imajući u vidu apelantov značajan doprinos trajanju postupka, ne koristi navedeni izuzetak, nego smatra da je utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje dovoljna satisfakcija apelantu.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje radno-pravnog statusa prema osnovu člana 143. Zakona o radu trajao više od sedam godina, i u situaciji kada je apelant značajno doprinio dužini tog postupka.

54. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-431/06 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio