Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2682/07 (M. T.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2682/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2682/07, rješavajući zahtjev Marka Teodorovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Teodorovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Teodorović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je, 5. oktobra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000905 od 7. augusta 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud izvršio prekid ili zastoj izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Modriči (daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj I-4/04 do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Nusreta i Hikmeta Halilovića (u daljnjem tekstu: tužitelji), a apelant, kao tuženi, je obavezan da tužiteljima na ime povrata isplaćenog dijela kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru od 28. januara 1992. godine isplati iznos od 100.000 KM zajedno sa zakonskim kamatama računajući od dana zaključenja ugovora tj. 28. januara 1992. godine, pa sve do konačne isplate. Nakon prijema novca tužitelji su obavezni apelantu predati u posjed nekretnine iz ZK ul. 1410 K.O Orašje koje su bile predmet kupoprodaje. Apelant je takođe obavezan da naknadi parnične troškove u iznosu od 3.177,00 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, koji se odnosio na isplatu iznosa od 34.000 KM za ugrađene elemente, odbijen je kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine, žalbe tužitelja i apelanta su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv navedene drugostepene presude.

5. Protiv ove Presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je svojom odlukom AP-

2558/05 od 16. maja 2007. godine presudu Vrhovnog suda, broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine, ukinuo i predmet vratio na donošenje nove odluke. U navedenoj odluci Ustavnog suda utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)

6. Otklanjajući povrede ustavnih prava apelanta u smislu razloga iz navedene Odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-07-000905 od 7. augusta 2007. godine, reviziju djelomično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u odluci o kamatama, tako da je apelanta obavezao da na dosuđeni glavni dug plati zakonsku zateznu kamatu počev od 21. aprila 1997. godine pa do isplate, a u ostalom dijelu reviziju je odbio.

7. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1.uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici što je Vrhovni sud osporenom odlukom obavezao apelanta da na dosuđeni glavni dug plati zakonsku zateznu kamatu počev od 21. aprila 1997. godine pa do isplate. Time je Vrhovni sud, navodi apelant, proizvoljno primjenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na članu 214. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je utvrđeno da «kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva». Primjena toga propisa nije moguća, navodi apelant, jer je sporne nekretnine apelant vratio, a primio je samo 100.000 KM na ime kupoprodajne cijene, a ne cijeli ugovoreni iznos od 300.000 KM. Osnovni sud je dozvolio izvršenje rješenja radi namirenja tražioca izvršenja-tužitelja, i to pljenidbom i prodajom apelantovih nepokretnosti kao i pokretne imovine, pa apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom bi se izvršio prekid ili zastoj izvršnog postupka u predmetu broj I-4/04, koji se vodi pred Osnovnim sudom.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant tražio donošenje privremene mjere, kojom bi se zabranilo provođenje izvršnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu, broj I-4/04, do donošenja odluke o apelaciji.

10. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnog kršenja ustavnog prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelant obavezan osporenom presudom na plaćanje zateznih kamata počev od 21. aprila 1997. godine pa do isplate na iznos novca dosuđen prvostepenom presudom. Dakle, radi se o zakonitom sudskom postupku iz kojeg je proizašao izvršni naslov, kao nastavak i sastavni dio prava na pravično suđenje. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude, nakon što je ta presuda ispitana i u revizijskom postupku, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

13. Takođe, u konkretnom slučaju očigledno je da apelant u ovom predmetu, osim prava na pravičan postupak, pokreće i pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantu u sudskom izvršnom postupku prijeti prodaja imovine radi namirenja tražioca izvršenja, što za njega svakako predstavlja nenadoknadivu štetu. S druge strane, Ustavni sud napominje da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u sudskom izvršnom postupku, ne smije biti na štetu prava drugih osoba, jer bi to vodilo ka pravnoj anarhiji. Sudska tijela, u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju postupati u skladu sa zakonima, jer je to jedan od temeljnih načela pravne države i načela podjele vlasti u državi. Dakle, u konkretnom slučaju apelant ističe da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo isključivo u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. Apelant nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere iz razloga povrede prava na imovinu takođe neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2682/07 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio