Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/06 (T. N. i dr.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Radni odnos
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1318/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1318/06, rješavajući apelaciju Tatjane Nikić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tatjane Nikić, Dijane Ćurlić, Đorđa Simeunovića, Mirjane Bosančić, Vinka Jagodića, Zorana Božičića, Zlatka Mišića, Željka Kragića, Gorana Božičića, Mladena Ćerana, Nataše Vujičić, Duška Divjaka, Gorana Kneževića, Miroslava Broćete i Biljane Popović, Jadranke Tonković, Radivoja Petrovića, Zorana Narančića, Brankice Latković, Željka Despotovića i Stojanke Kajtez, podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, br. Ž-450/04 od 21. marta 2006. godine, Ž-77/04 od 14. februara 2006. godine, Ž-98/04 od 14. februara 2006. godine, Ž-60/04 od 16. februara 2006. godine, Ž-11/05 od 29. marta 2006. godine, Ž-225/05 od 28. marta 2006. godine, Ž-470/04 od 21. marta 2006. godine, Ž-100/04 od 12. aprila 2006. godine, Ž-346/05 od 13. aprila 2006. godine, i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, br. Ž-

90/05 od 12. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Nikić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banjaluke, podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), navedena u izreci ove odluke. Apelacije su podnesene u periodu od 2. maja do 22. juna 2006. godine.

2. Ustavni sud je, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a s obzirom da se radi o više apelacija po istom pitanju iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da se apelacije spoje, vodi jedan postupak i donese jedna odluka broj AP-1318/06. Spojene su slijedeće apelacije: AP-1318/06, AP-

1319/06, AP-1320/06, AP-1321/06, AP-1345/06, AP-1377/06, AP-1459/06, AP-1486/06, AP-

1569/06 i AP-1852/06.

3. Apelanti su, u periodu od 16. februara 2001. do 30. oktobra 2003. godine, podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (plata, naknada za topli obrok, regresa za korištenje godišnjeg odmora, naknada troškova prevoza, razlike plata, naknada troškova odvojenog života od porodice) koja su nastala u periodu od 1997. do 2002. godine. Svi apelanti, izuzev apelantice Jadranke Tonković, su podnijeli tužbe protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS - VRS). Apelantica Jadranka Tonković je podnijela tužbu protiv preduzeća «Incel holding» AD Banjaluka.

4. Osnovni sud je Presudama, br. RS-565/01 od 20. novembra 2003. godine, RS-548/01 od 12. decembra 2003. godine, RS-646/01 od 16. decembra 2003. godine, RS-568/2001 od 6. februara 2004. godine, RS-2600/03 od 30. septembra 2004. godine, RS-1260/2003 od 22. oktobra 2004. godine, RS-

258/00 od 3. novembra 2004. godine, RS-1262/2003 od 17. decembra 2004. godine, RS-1227/03 od 6. aprila 2005. godine i RS-566/01 od 13. maja 2005. godine, usvojio tužbene zahtjeve apelanata i obavezao tužene da im isplate određene novčane iznose na ime naknade njihovih potraživanja iz radnog odnosa, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

5. Odlučujući po žalbama tužene RS - VRS, Okružni sud je Presudama, br. Ž-77/04 od 14. februara 2006. godine, Ž-98/04 od 14. februara 2006. godine, Ž-60/04 od 16. februara 2006. godine, Ž-450/04 od 21. marta 2006. godine, Ž-225/05 od 28. marta 2005. godine, Ž-100/04od 12. aprila 2006. godine i Ž-346/05 od 13. aprila 2006. godine, potvrdio prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na isplatu određenih novčanih iznosa apelantima za potraživanja iz radnog odnosa, a koja su dospjela samo za najdalje jednu godinu dana unazad od dana podnošenja tužbe. Takođe, Okružni sud je preinačio prvostepene presude u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka, a u preostalom dijelu prvostepene presude je ukinuo i tužbe apelanata odbacio kao neblagovremene. U predmetima apelanata Jadranke Tonković, Zorana Narančića i Stojanke Kajtez, Okružni sud je Rješenjima, br. Ž-470/04 od 21. marta 2006. godine, Ž-11/05 od 29. marta 2006. godine i Ž-90/05 od 12. maja 2006. godine, uvažio žalbe tuženih preduzeća «Incel holding» AD Banjaluka odnosno RS - VRS, ukinuo prvostepene presude i odbacio tužbe apelanata kao neblagovremene.

6. Okružni sud je u osporenim Presudama konstatovao da je Osnovni sud sud prilikom donošenja prvostepenih presuda pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava. Naime, Okružni sud je zaključio da je za odlučivanje o blagovremenosti tužbenih zahtjeva apelanata mjerodavan Zakon o radu, a ne Zakon o obligacionim odnosima, kako je to smatrao prvostepeni sud. U vezi s tim, Okružni sud je utvrdio da je Zakonom o vojsci propisano pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica. S obzirom da su to prava iz radnog odnosa, a da Zakon o vojsci ne sadrži odredbe koje regulišu postupak zaštite navedenih prava vojnih lica, Okružni sud je zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primjeniti Zakon o radu, čija primjena proizilazi iz člana 3. tog zakona. Članom 3. Zakona o radu je definisano da se poslodavcem u smislu ovog zakona smatra svako drugo lice koje radniku daje zaposlenje, dok prema članu 105. Zakona o radu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Saglasno tome, Okružni sud je zaključio da radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti tužbe, a da sud na ispunjenje ove pretpostavke pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, Okružni sud je konstatovao da u predmetnim parnicama apelanti traže isplatu novčanih potraživanja iz radnih odnosa za period od 1997. pa do 2002. godine (isplatu plata, naknada za topli obrok, regresa za korištenje godišnjeg odmora, naknada troškova prevoza, razlike plata, naknada troškova odvojenog života od porodice). Sud je istakao da navedena potraživanja, izuzev regresa za korištenje godišnjeg odmora, predstavljaju obročna davanja iz radnog odnosa, koja dospjevaju mjesečno, te da radnik svakog mjeseca ima saznanje da li su mu ista isplaćena Nadalje, Sud je napomenuo je da regres predstavlja naknadu koja se isplaćuje iz materijalnih troškova poslodavca u godini u kojoj je radnik ostvario pravo na regres, što dalje znači da istekom godine u kojoj je ostvario pravo na regres, radnik ima saznanje da li mu je isplaćen regres ili ne. Shodno naprijed navedenom, Okružni sud je zaključio da su apelanti, u cilju zaštite svojih prava, bili dužni podnijeti tužbu sudu u subjektivnom roku od jedne godine dana od dana saznanja za povredu prava na isplatu tih potraživanja, te da su takva saznanja imali danom dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja. S obzirom da su tužbe podnesene u periodu od 16. februara 2001. do 30. oktobra 2003. godine, Okružni sud je utvrdio, da su u skladu sa Zakonom o radu, tužbe blagovremeno podnesene samo za potraživanja dospjela u periodu od jedne godine unazad od podnošenja tužbe. Slično obrazloženje Okružni sud je dao u svojim Rješenjima broj Ž-470/04 od 21. marta 2006. godine Ž-

11/05 od 29. marta 2006. godine i Ž-90/05 od 12. maja 2006. godine.

7. Apelanti se žale da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo primjenivši član 105. Zakona o radu, jer se, kako navode, na novčano primanje iz radnog odnosa trebaju primjeniti čl. 371 i 372 Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđaju duže rokove zastare potraživanja. Osim toga, apelanti tvrde da se u konkretnim slučajevima nije trebao primjeniti Zakon o radu i iz razloga što je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine i nema povratno dejstvo, a neka od njihovih potraživanja su nastala prije tog datuma. Apelanti smatraju da njihov poslodavac nije ispunio svoje zakonske i ugovorne obaveze čime je izvršio krivična djela povrede osnovnih prava radnika i utaje poreza i doprinosa, uslijed čega su pretrpili materijalnu štetu u svidu izgubljene dobiti. Nadalje, neki apelanti navode da su izbjegavali podnijeti tužbe protiv tuženih zbog straha od otkaza. Apelanti ističu da su odluke Okružnog suda, povrijedile njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti traže da se u njihovim predmetima donesu zakonite presude i da im se isplati naknada za nematerijalnu štetu, nastalu uslijed navodne povrede njihovih prava, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, radni odnosi u Republici Srpskoj su regulisani Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03, 66/03, 55/07, 20/07). Članom 105. stav 1. predmetnog zakona propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Stavom 2. istog člana propisano je da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od učinjene povrede.

11. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud meritorno odlučivao o pravu apelanata za isplatu određenih novčanih iznosa na ime njihovih potraživanja iz radnog odnosa, te konstatovao da ista nisu zastarjela prema Zakonu o obligacionim odnosima. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji je lex specialis u odnosu na Zakon obligacionim odnosima. Primjenjujući član 105. Zakona o radu, Okružni sud je potvrdio prvostepene presude u dijelovima koji se odnose na isplatu određenih novčanih iznosa apelantima za potraživanja iz radnog odnosa, koja su dospjela najdalje samo za jednu godinu dana unazad od dana podnošenja tužbe, dok je u preostalom dijelu ukinuo prvostepene presude i tužbe apelanata odbacio kao neblagovremene. U predmetima apelanata Jadranke Tonković, Zorana Narančića i Stojanke Kajtez, Okružni sud je ukinuo prvostepene presude u cijelosti i tužbe odbacio kao neblagovremene.

12. Apelanti ističu da je su neka od njihovih potraživanja nastala prije 16. novembra 2000. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o radu pa se s obzirom na tu činjenicu, po njihovom mišljenju, taj zakon nije mogao primjeniti u njihovim predmetima. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud podsjeća da je članom 166. Zakona o radu predviđeno da će se postupci za zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona. Međutim, Ustavni sud podsjeća da su apelanti pokrenuli postupke radi zaštite svojih prava nakon stupanja na snagu Zakona o radu.

13. U vezi sa gore navedenim, Ustavni sud zapaža da su shodno relevantnoj odredbi člana 105. Zakona o radu, apelanti propustili subjektivni rok za podnošenje tužbe za isplatu jednog dijela svojih potraživanja iz radnog odnosa, dok su apelanti Jadranka Tonković, Zoran Narančić i Slobodanka Kajtez u cjelosti propustili ovaj subjektivni rok. Shodno tome, Okružni sud je odbacio dio tužbenih zahtjeva apelanata (u predmetu apelanata Jadranke Tonković, Zorana Narančića i Slobodanke Kajtez cijele tužbene zahtjeve) kao neblagovremene. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelanti u ovom dijelu nisu došli do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelanti, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu za isplatu djela svojih potraživanja iz radnog odnosa, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su samo formalno podnijeli tužbe, na temelju kojih redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer iste nisu ispunjavale formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/06 (T. N. i dr.) | Sudska praksa | Aktio