Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1211/06 (Ž. V. i drugi)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Ratna šteta
  • Proporcionalnost
  • Pristup sudu
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1211/06

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1211/06, rješavajući apelaciju Željka Volaša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Željka Volaša, Nedeljka Pejakovića, Josipa Pavlovića, Milivoja i Borislave Dragojević, Nikolije i Radeta Velimira, Željka Jozića, Dušanke Miletić, D., D., M. i LJ. Š., J. i I.V., D., M. i V.T. i M. M., V., S., S., M. i M. B., S. Ž., S., M., M. i D.

Ž., Lj., M., B. i M. Ž., B., D., N. i S. Š., Lj., Lj. i S. P., N., D., S. i M.

Z., M. i R. S., I. V., N., Z., Z. i V. Đ., Ž., B., M., S. i P. M., M. i Z. L., M., P. i D. J., Danila, Save, Bosiljke, Nataše, Sanje, Biljane i Vedrane Antelj, Žarka Arsića, Miroslava Andrića, Biljane, mldb.

Ivane i Danice Aleksić, Miljka Aleksića, Pante Brajkovića, Mire Brborića, Ruže, Dragane, Miloša i Marka Bajovića, Jevgenije, Nebojše i Bojane Buha, Mirjane i Milana Buluta, Željke Buha, mldb. Adrijane, Tatjane i Stane, Mihajla i Ljeposave Bratić, Radislave, Arijane i Monike Bratić, Branka Berdovića, Dragiše Bjelice, Pere Brnjoša, Radojke, Miljane i Miloša Čolovića, Đorđa Čolića, Milenke, Branislava i Tijane Čabrilo, Slavice, mldb. Nataše i Tatjane Ćurić, Milene i Danila Draganića, Danice i mldb. Ane Delić, Milice, Dragane i mldb. Miljane Drinjak, Mileve, Dalibora i Daliborke Dević, Nade, mldb. Nebojše i mldb. Vladimira Đurasovića, Jele i Saše Fržović, Žarka i Dese Grakavac, Jelisavete, Nade, Miodraga i Milijane Glušac, Željka Garića, Ranke, mldb.

Nikoline, mldb. Bojane, Milana i Desanke Građić, Laze, Jele, Daliborke i Borivoja Herbeza, Jasminke, Bojana i Bojane Ilišković, Verice, Radovana i Radoslava Ivankovića, Petruše, Jelene i Nebojše Jasikovca, Ljeposave, Vedrane, Jovice i Save Janjić, Radmile, mldb.

Slavice i Milana Kovača, Mirjane, Jane i Milje Kiković, Ljubice, Staniše i Dragana Kunovca, Luke Kozjak, Radovana, Milene i Mladena Kuljića, Save Kuljanina, Veselinke, mldb. Slobodana i Jelene Kapor, Have Kajić, Gojka i Đurđe Kujić, Riste i Doste Kuzman, Blagoja Krezovića, Borke, mldb. Aleksandre i mldb. Vesne Kalem, Mladenke Komlen, Branke, mldb. Miljane, Zorana i Gordane Lukić, Miloša Lasovana, Brankice i mldb. Aleksandra Miljanovića, Srđana Manigode, Mare i Mileve Miskin, Branka, Verice i Pavla Milašinovića, Predraga Matkovića, Slavojke, Gorana i Stanke Miletić, Vere, mldb. Srđana, mldb. Ljubice, Ljubice i Zdravka Mandića, Veselke Milošević, Zorke, Stanke i Pere Miša, Save, Radenka, Milene i mldb. Maksima Mandrape, Tihomira Medana, Slobodanke, Bosiljke, Mirjane i Mire Milović, Biljane, Gordane i Gojka Misita, Milijane, Tamare, Semjona i mldb.

Dragane Milošević, Slavojke, Miljane i Milomira Ninkovića, Slavka Ninkovića, Marka i Mileve Ninković, Slavice, mldb. Dajane Pantić, Anđelije Pantić, Goranke Kljakić i Dušanke Mitrić, Petra Pantovića, Ljubana, Đurđe i Danila Pokrajčića, Božice i Lazara Petrovića, Zorana Pologoša, Zdravka Pecelja, Milana Pecelja, Ljubice, mldb. Nikole, mldb. Duške, Soke Puljić, Vukašina, mldb.

Slavenke i Snježane, Riste i Laze Redžo, Branke i Sanje Rebić, Branislava Rupara, Ljube, Mladena i Srđana Stanića, Jele, mldb.

Vere, mldb. Gordane, Tome i Bosiljke Savić, Dušanke, Zorana i Bobana Stevanovića, Radovana Sjerana, Obrada, Anđe, Jove i Miodraga Stijačića, Bosiljke Stanić, Koviljke, Marka i Manje Stanić, Milana Tadića, Save Todorovića, Nade, Srđana i Zorana Tubića, Milana Šešelja, Slavice i Suzane Šukić, Riste, Radojke i Pere Šarenca, Lele i Lane Vuković, Milosava Vukosava, Veljke Vučetića, Bose i mldb. Bojana Vujičića, Dragoljuba Vulića, Milorada i Koviljke Zelenović, Milorada Zelenovića, Danice, Joke i Mirjane Žuža, Dobrile, Nebojše i Danice Žerajić, V.Z., G. i M.Z., Radojke Milić, Stane, Mirka i Slobodanke Šerbedžija, Srđana Zrnića, Jelice, Branka, Brankice i Bojana Miljkovića, Gostimira Džajića, Miloša Jovića, Milorada Cvijanovića, Nebojše Stupara, Vere i Melite Mrakić, Krstana Malbašića, Radoja, Zorke i Lidije Zarubice i Brankice Nedović, Ranka Lukića, Draška Ocvireka, Božice Lučić, Olivere Kanostrevac i Svjetlane Rajić, M. i J. D., Dušanke i mldb. Nemanje Štrpca, B.A., Zumrete Džaferović, Ismeta i Zinaide Kočan, Petra Balte, Borislava Zeljka, Dese, Danijele i Brankice Lugonja, D., mldb. M., mldb. M. i M. R., Predraga Đukića, M., D. i I. J., Vaskrsije Stojić, Borislava Štrpca, Nade, Svjetlane i Aleksandra Topića i Olge Lukić, Luke, Anđe i Vladimira Šišića, Slavena Danilovića, Ranka Kulage, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J., Milana Dobrilovića, Hašima Delića, Bože i Gorana Šijana, Ane, Milice, Krste, Ane i mldb. Dragice Tomić, Brankice Radanović, Slaviše Marića, Bajre Obhođaša, Branislava Danilovića, Zdravke, Nedeljka i Nevenka Đukića, Nikole, Savke, Nebojše, Radovana, Nevene, Joke i Novke Jokić, Jove, Radmile, Dobrinke i Slavena Simića, C., G., G., M. i mldb. A. V., Miloša Blagojevića, Dušanke, Gojka, Siniše i Bojana Vujakovića, Miroslava Srdića, PP «Sirena» Vetrenik, Muharema Mujanića, Ljubinka, Stojke, Milana i Slađane Ilić, Rade Bojović, Angeline Tomić, Ranke Manojlović i Zore Koprivice, Slavka, Dragice, Mire i Radane Glušac, Branka Timarca, Bože Novakovića, M., M. i M. P., Nade, Dalibora i Daliborke Vučinić, D. i V. P., Milene Kundačina, Čede Škipina i Vesne Stanković-Ćosović, marketinga «Minja» d.o.o. Banja Luka, Petra Uzelca, Laze, Milke, Nade i mldb. Bojana Glištra.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu sa ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: 18. aprila 2006. godine Željko Volaš iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1700/00 od 1. septembra 2000. godine, Nedeljko Pejaković iz Čelinca, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2272/00 od 10. oktobra 2000. godine, 9. maja 2006. godine Josip Pavlović iz Bratunca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2392/04 od 11. oktobra 2004. godine, 11. maja 2006. godine Milivoj i Borislava Dragojević iz Čelinca, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6416/02 od 5. februara 2003. godine, Nikolija i Rade Velimir iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-793/01 od 3. maja 2001. godine, 7. juna 2006. godine Željko Jozić iz Srpca, koga zastupa Ljubomir Sandić iz Srpca, zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P-56/01 od 18. jula 2001. godine, 26. juna 2006. godine Dušanka Miletić iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000 1229 od 8. maja 2006. godine, 29. juna 2006. godine D., D., M. i LJ. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3392/06 od 27. septembra 2006. godine, 30. juna 2006. godine J. i I. V. iz Srebrenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1350/02 od 12. aprila 2002. godine, 29. juna 2006. godine D., M. i V. T. i M. M. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6587/03 od 18. novembra 2003. godine, V., S., S., M. i M. B. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4480/01 od 12. februara 2002. godine, S. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3290/01 od 28. augusta 2001. godine, 3. jula 2006. godine S., M., M. i D. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-868/01 od 25. maja 2001. godine, Lj., M., B. i M. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4977/01 od 7. marta 2002. godine, B., D., N. i S. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3201/01 od 29. maja 2002. godine, Lj., Lj. i S. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3417/03 od 22. jula 2003. godine, 5. jula 2006. godine N., D., S. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1881/01 od 22. augusta 2001. godine, 6. jula 2006. godine M. i R. S. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6954/03 od 24. decembra 2003. godine, 5. jula 2006. godine I. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4647/01 od 14. novembra 2001. godine, 7. jula 2006. godine N., Z., Z. i V. Đ. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1345/01 od 17. augusta 2001. godine, 11. jula 2006. godine Ž., B., M., S. i P. M. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4178/01 od 12. februara 2002. godine, 12. jula 2006. godine M. i Z. L. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4701/01 od 15. novembra 2001. godine, M., P. i D. J. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3286/01 od 28. augusta 2001. godine. Ustavnom sudu apelacije je podnijelo 14. jula 2006. godine 100 apelanata iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, i to: Danilo, Sava, Bosiljka, Nataša, Sanja, Biljana i Vedrana Antelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1691/04 od 16. septembra 2004. godine, Žarko Arsić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2414/04 od 15. oktobra 2004. godine, Miroslav Andrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Biljana, mldb. Ivana i Danica Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4017/03 od 18. jula 2003. godine, Miljko Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 1575/02 od 3. juna 2002. godine, Panto Brajković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 277/02 od 13. marta 2002. godine, Miro Brborić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 5107/01 od 13. decembra 2001. godine, Ruža, Dragana, Miloš i Marko Bajović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4284/01 od 12. februara 2002. godine, Jevgenija, Nebojša i Bojana Buha zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3377/01 od 29. augusta 2001. godine, Mirjana i Milan Bulut zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4534/01 od 12. februara 2002. godine, Željka Buha, mldb. Adrijana, Tatjana i Stana zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 5105/01 od 13. decembra 2001. godine, Mihajlo i Ljeposava Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4278/01 od 12. februara 2002. godine, Radislava, Arijana i Monika Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4281/01 od 1. novembra 2001. godine, Branko Berdović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3382/01 od 11. decembra 2001. godine, Dragiša Bjelica zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6444703 od 4. novembra 2003. godine, Pero Brnjoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1574/04 od 19. jula 2004. godine, Radojka, Miljana i Miloš Čolović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4277/01 od 13. februara 2002. godine, Đorđe Čolić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2411/04 od 6. oktobra 2004. godine, Milenka, Branislav i Tijana Čabrilo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-279/02 od 13. marta 2002. godine, Slavica, mldb. Nataša i Tatjana Ćurić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1576/02 od 27.maja 2002. godine, Milena i Danilo Draganić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1690/04 od 22. jula 2004. godine, Danica i mldb. Ana Delić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-278/02 od 3. aprila 2002. godine, Milica, Dragana i mldb. Miljana Drinjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-605/05 od 6. aprila 2005. godine, Mileva, Dalibor i Daliborka Dević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4279/01 od 1. novembra 2001. godine, Nada, mldb. Nebojša i mldb. Vladimir Đurasović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3882/01 od 19. oktobra 2001. godine, Jela i Saša Fržović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4274/01 od 12. februara 2002. godine, Žarko i Desa Grakavac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3113/01 od 29. septembra 2001. godine, Jelisaveta, Nada, Miodrag i Milijana Glušac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2343/01 od 6. augusta 2001. godine, Željko Garić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2416/04 od 15. oktobra 2004. godine, Ranka, mldb. Nikolina, mldb. Bojana, Milan i Desanka Građić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3114/01 od 27. augusta 2001. godine, Lazo, Jela, Daliborka i Borivoje Herbez zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4054/03 od 8. septembra 2003. godine, Jasminka, Bojan i Bojana Ilišković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3378/01 od 28. augusta 2001. godine, Verica, Radovan i Radoslav Ivanković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4538/01 od 12. februara 2002. godine, Petruša, Jelena i Nebojša Jasikovac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5106/01 od 20. marta 2002. godine, Ljeposava, Vedrana, Jovica i Sava Janjić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-323/05 od 16. marta 2005. godine, Radmila, mldb. Slavica i Milan Kovač zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3111/01 od 25. septembra 2001. godine, Mirjana, Jana i Milja Kiković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 2694/01 od 11. oktobra 2001. godine, Ljubica, Staniša i Dragan Kunovac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4694/01 od 12. februara 2002. godine, Luka Kozjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4056/03 od 8. septembra 2003. godine, Radovan, Milena i Mladen Kuljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3782/01 od 15. oktobra 2001. godine, Sava Kuljanin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3781/01 od 13. februara 2002. godine, Veselinka, mldb. Slobodan i Jelena Kapor zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1577/02 od 4. juna 2002. godine, Hava Kajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2289/01 od 6. augusta 2001. godine, Gojko i Đurđa Kujić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3375/01 od 29. augusta 2001. godine, Risto i Dosta Kuzman zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3112/01 od 27. augusta 2001. godine, Blagoje Krezović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4555/01 od 13. novembra 2001. godine, Borka, mldb. Aleksandra i mldb. Vesna Kalem zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4554/01 od 12. februara 2002. godine, Mladenko Komlen zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2706/04 od 15. novembra 2004. godine, Branka, mldb. Miljana, Zoran i Gordana Lukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4533/01 od 12. novembra 2001. godine, Miloš Lasovan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5101/01 od 19. decembra 2002. godine, Brankica i mldb. Aleksandar Miljanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4536/01 od 12. februara 2002. godine, Srđan Manigoda zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4542/01 od 12. februara 2002. godine, Mara i Mileva Miskin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4543/01 od 13. novembra 2001. godine, Branko, Verica i Pavle Milašinović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4283/01 od 1. novembra 2001. godine, Predrag Matković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4697/01 od 15. novembra 2001. godine, Slavojka, Goran i Stanka Miletić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3495/01 od 29. augusta 2001. godine, Vera, mldb. Srđan, mldb. Ljubica, Ljubica i Zdravko Mandić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4057/03 od 18. jula 2003. godine, Veselka Milošević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3779/01 od 16. oktobra 2001. godine, Zorka, Stanka i Pero Miš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3777/01 od 16. oktobra 2001. godine, Sava, Radenko, Milena i mldb. Maksim Mandrapa zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 2705/04 od 10. novembra 2004. godine, Tihomir Medan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2413/04 od 6. oktobra 2004. godine, Slobodanka, Bosiljka, Mirjana i Miro Milović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2707/04 od 10. novembra 2004. godine, Biljana, Gordana i Gojko Misita zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2412/04 od 27. oktobra 2004. godine, Milijana, Tamara, Semjon i mldb. Dragan Milošević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2366/01 od 6. augusta 2001. godine, Slavojka, Miljan i Milomir Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4696/01 od 12. februara 2002. godine, Slavko Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5103/01 od 19. februara 2002. godine, Marko i Mileva Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3411/01 od 29. augusta 2001. godine, Slavica i mldb. Dajana Pantić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 2696/01 od 24. septembra 2001. godine, Anđelija Pantić, Goranka Kljakić i Dušanka Mitrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3115/01 od 25. septembra 2001. godine, Petar Pantović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4540/01 od 12. februara 2002. godine, Ljuban, Đurđa i Danilo Pokrajčić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-280/02 od 3. aprila 2002. godine, Božica i Lazar Petrović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3082/04 od 10. decembra 2004. godine, Zoran Pologoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5102/01 od 20. marta 2002. godine, Zdravko Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4556/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 3451/04 od 29. decembra 2004. godine, Ljubica, mldb. Nikola, mldb. Duška, Soka Puljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3778/01 od 29. oktobra 2001. godine, Vukašin, mldb. Slavenko i Snježan, Risto i Lazo Redžo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3376/01 od 29. augusta 2001. godine, Branka i Sanja Rebić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 6446/03 od 4. novembra 2003. godine, Branislav Rupar zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6445/03 od 11. novembra 2003. godine, Ljuba, Mladen i Srđan Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj od I-2693/01 od 28. juna 2002. godine, Jela, mldb. Vera, mldb. Gordana, Tomo i Bosiljka Savić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3116/01 od 27. augusta 2001. godine, Dušanka, Zoran i Boban Stevanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4275/01 od 1. novembra 2001. godine, Radovan Sjeran zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4537/01 od 12. novembra 2001. godine, Obrad, Anđa, Jovo i Miodrag Stijačić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4698/01 od 12. jula 2002. godine, Bosiljka Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1579/02 od 4. juna 2002. godine, Koviljka, Marko i Manja Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4280/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Tadić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-238/04 od 24. februara 2004. godine, Savo Todorović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5104/01 od 20. marta 2002. godine, Nada, Srđan i Zoran Tubić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4276/01 od 15. aprila 2002. godine, Milan Šešelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 242/04 od 24. februara 2004. godine, Slavica i Suzana Šukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4541/01 od 18. februara 2002. godine, Risto, Radojka i Pero Šarenac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Lela i Lana Vuković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4544/01 od 12. februara 2002. godine, Milosav Vukosav zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1063/04 od 19. maja 2004. godine, Veljko Vučetić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4195/05 od 23. februara 2006. godine, Bosa i mldb. Bojan Vujičić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-842/01 od 11. maja 2001. godine, Dragoljub Vulić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4695/01 od 15. novembra 2001. godine, Milorad i Koviljka Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4282/01 od 12. februara 2002 godine, Milorad Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2516/04 od 27. oktobra 2004. godine, Danica, Joka i Mirjana Žuža zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1578/02 od 27. maja 2002. godine, Dobrila, Nebojša i Danica Žerajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1745/05 od 15. jula 2005. godine, 14. jula 2006. godine V.Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2350/01 od 23. augusta 2001. godine, 17. jula 2006. godine G. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3987/01 od 29. maja 2002. godine, 15. jula 2006. godine Radojka Milić iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4172/03 od 8. septembra 2003. godine, 18. jula 2006. godine Stana, Mirko i Slobodanka Šerbedžija iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1285/00 od 16. augusta 2000. godine, Srđan Zrnić iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3050/04 od 7. februara 2005. godine, Jelica, Branko, Brankica i Bojan Miljković iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4088/05 od 28. aprila 2006. godine, Gostimir Džajić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-834/04 od 23. aprila 2004. godine, Miloš Jović iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1957/01 od 23. augusta 2001. godine, 24. jula 2006. godine Milorad Cvijanović iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2926/04 od 10. decembra 2004. godine, Nebojša Stupar iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2925/04 od 8. decembra 2004. godine, 25. jula 2006. godine Vera i Melita Mrakić, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-155/05 od 11. februara 2005. godine, Krstan Malbašić, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001826 od 22. juna 2006. godine, Radoje, Zorka i Lidija Zarubice i Brankica Nedović, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1918/05 od 1. juna 2006. godine, Ranko Lukić iz Maglaja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2911/01 od 16. augusta 2001. godine, Draško Ocvirek iz Banje Luke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3291/00 od 30. novembra 2000. godine, Božica Lučić, Olivera Kanostrevac i Svjetlana Rajić iz Han-Pijeska zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3596/01 od 10. septembra 2001. godine, M. i J. D. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3312/02 od 4. septembra 2002. godine, 28. jula 2006. godine Dušanka, mldb. Nemanja Štrbac, koje zastupa Goran Marić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1746/04 od 20. augusta 2004. godine, 27. jula 2006. godine B.A. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2914/01 od 16. augusta 2001. godine, 4. augusta 2006. godine Zumreta Džaferović, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2273/05 od 24. oktobra 2005. godine, 5. augusta 2006. godine Ismet i Zinaida Kočan iz Fajtovca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 985/04 od 18. maja 2004. godine, 9. augusta 2006. godine Petar Balta iz Laktaša zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-3677/00 od 16. marta 2001. godine i I-4510/02 od 13. septembra 2002. godine, 10. augusta 2006. godine Borislav Zeljko, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3087/01 od 28. augusta 2001. godine, 14. augusta 2006. godine Desa, Danijela i Brankica Lugonja iz Bijeljine zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1243/02 od 9. maja 2002. godine, 16. augusta 2006. godine D., mldb. M., mldb. M. i M.R. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2386/01 od 6. novembra 2001. godine, Predrag Đukić, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4765/01 od 16. decembra 2002. godine, 18. augusta 2006. godine M., D. i I. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2590/01 od 16. augusta 2001. godine, 24. augusta 2006. godine Vaskrsija Stojić, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1328/00 od 4. jula 2000. godine, Borislav Štrbac, koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4568/02 od 17. oktobra 2002. godine, 29. augusta 2006. godine Nada, Svjetlana i Aleksandra Topić i Olga Lukić, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2993/00 od 6. decembra 2000. godine, 30. augusta 2006. godine Luka, Anđa i Vladimir Šišić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-118/03 od 13. marta 2003. godine, 4. septembra 2006. godine Slaven Danilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6007/03 od 7. novembra 2003. godine, Ranko Kulaga, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3925/03 od 14. jula 2003. godine, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3081/01 od 27. augusta 2001. godine, 5. septembra 2006. godine Milan Dobrilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6111/03 od 7. novembra 2003. godine, 6. septembra 2006. godine Hašim Delić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2274/05 od 3. oktobra 2005. godine, 7. septembra 2006. godine Božo i Goran Šijan, koje zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5974/03 od 10. septembra 2003. godine, 11. septembra 2006. godine Ana, Milica, Krsto, Ana i mldb. Dragica Tomić, koje zastupa Lazo Salić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1040/00 od 21. marta 2001. godine, 18. septembra 2006. godine Brankica Radanović, koju zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2784/03 od 9. maja 2003. godine, Slaviša Marić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6289/03 od 11. novembra 2003. godine, 25. septembra 2006. godine Bajro Obhođaš iz Ilidže zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1709/05 od 12. septembra 2006. godine, 29. septembra 2006. godine Branislav Danilović, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-186/05 od 18. aprila 2005. godine, 26. septembra 2006. godine Zdravka, Nedeljko i Nevenko Đukić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1200/00 od 22. januara 2001. godine, Nikola, Savko, Nebojša, Radovan, Nevena, Joka i Novka Jokić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-771/01 od 17. maja 2001. godine, Jovo, Radmila, Dobrinka i Slaven Simić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3588/03 od 1. jula 2003. godine, 10. oktobra 2006. godine C., G., G., M. i mldb. A. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003187 od 25. septembra 2006. godine, 16. oktobra 2006. godine Miloš Blagojević iz Doboja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4365/01 od 6. novembra 2001. godine, 17. oktobra 2006. godine Dušanka, Gojko, Siniša i Bojan Vujaković, koje zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I- 1081/05 od 9. maja 2005. godine i I-3038/01 od 15. februara 2002. godine, Miroslav Srdić, koga zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 2801/04 od 17. decembra 2004. godine, 26. oktobra 2006. godine PP «Sirena» Vetrenik, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 1066/03 od 8. jula 2003. godine, Muharem Mujanić, koga zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-0001238 od 8. maja 2006. godine, 30. oktobra 2006. godine Ljubinko, Stojka, Milan i Slađana Ilić iz Nove Kasabe zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5258/02 od 21. marta 2002. godine, 8. novembra 2006. godine Rada Bojović, Angelina Tomić, Ranka Manojlović i Zora Koprivica, koje zastupa Zora Koprivica, advokat iz Sokoca, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-1743/01 od 24. augusta 2001. godine, broj I-1742/01 od 5. novembra 2001. godine, broj I-1744/01 od 24. augusta 2001. godine i broj I-1753/01 od 24. augusta 2001. godine, 9. novembra 2006. godine Slavko, Dragica, Mira i Radana Glušac iz Prijedora zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-355/05 od 10. maja 2005. godine, 13. novembra 2006. godine Branko Timarac, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4331/05 od 31. augusta 2006. godine, Božo Novaković iz Banje Luke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-004340 od 9. oktobra 2006. godine, 22. novembra 2006. godine M., M. i M. P. iz Vlasenice zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj P- 221/99 od 15. novembra 2000. godine, 9. decembra 2006. godine Nada, Dalibor i Daliborka Vučinić iz Istočnog Sarajeva zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5437/01 od 29. novembra 2002. godine, 15. decembra 2006. godine D. i V. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003435 od 28. novembra 2006. godine, Milena Kundačina, Čedo Škipina i Vesna Stanković-Ćosović iz Foče zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I- 06-001539 od 10. maja 2006. godine, 14. decembra 2006. godine marketing «Minja» d.o.o. Banja Luka zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-IP-06-000623 od 16. juna 2006. godine, 22. decembra 2006. godine Petar Uzelac, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1910/04 od 30. augusta 2004. godine, 25. decembra 2006. godine Lazo, Milka, Nada i mldb. Bojan Glištra, koje zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4080/03 od 8. septembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 29. januara 2007. godine da dostavi odgovor na apelacije.

3. Vlada RS je svoj odgovor na apelacije dostavila 15. februara 2007. godine.

4. Prilikom donošenja Odluke AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12 od 15. februara 2006. godine) koja se tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj odluci, Ustavni sud je pribavio odgovore na apelacije od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Ministarstva odbrane Republike Srpske – Vojske Republike Srpske, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, te od Ministarstva finansija Republike Srpske – Trezor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Trezor RS), pa s obzirom na to da se u tim odgovorima ističe da su apelacije preuranjene, pozivajući se na Zakon o unutrašnjem dugu, nije bilo potrebe da se u ovom predmetu odgovori pribavljaju ponovo.

5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1211/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1211/06, AP 1212/06, AP 1346/06, AP 1408/06, AP 1422/06, AP 1697/06, AP 1869/06, AP 1899/06, AP 1900/06, AP 1901/06, AP 1902/06, AP 1903/06, AP 1932/06, AP 1933/06, AP 1934/06, AP 1946/06, AP 1959/06, AP 1973/06, AP 1975/06, AP 1988/06, AP 2003/06, AP 2016/06, AP 2017/06, AP 2020/06, AP 2021/06, AP 2022/06, AP 2023/06, AP 2024/06, AP 2025/06, AP 2026/06, AP 2027/06, AP 2028/06, AP 2029/06, AP 2030/06, AP 2031/06, AP 2032/06, AP 2033/06, AP 2034/06, AP 2035/06, AP 2036/06, AP 2037/06, AP 2038/06, AP 2039/06, AP 2040/06, AP 2041/06, AP 2042/06, AP 2043/06, AP 2044/06, AP 2045/06, AP 2046/06, AP 2047/06, AP 2048/06, AP 2049/06, AP 2050/06, AP 2051/06, AP 2052/06, AP 2053/06, AP 2054/06, AP 2055/06, AP 2056/06, AP 2057/06, AP 2058/06, AP 2059/06, AP 2060/06, AP 2061/06, AP 2062/06, AP 2063/06, AP 2064/06, AP 2065/06, AP 2066/06, AP 2067/06, AP 2068/06, AP 2069/06, AP 2070/06, AP 2071/06, AP 2072/06, AP 2073/06, AP 2074/06, AP 2075/06, AP 2076/06, AP 2077/06, AP 2078/06, AP 2079/06, AP 2080/06, AP 2081/06, AP 2082/06, AP 2083/06, AP 2084/06, AP 2085/06, AP 2086/06, AP 2087/06, AP 2088/06, AP 2089/06, AP 2090/06, AP 2091/06, AP 2092/06, AP 2093/06, AP 2094/06, AP 2095/06, AP 2096/06, AP 2097/06, AP 2098/06, AP 2099/06, AP 2100/06, AP 2101/06, AP 2102/06, AP 2103/06, AP 2104/06, AP 2105/06, AP 2106/06, AP 2107/06, AP2108/06, AP 2109/06, AP 2110/06, AP 2111/06, AP 2112/06, AP 2113/06, AP 2114/06, AP 2115/06, AP 2116/06, AP 2117/06, AP 2118/06, AP2119/06, AP2120/06, AP2130/06, AP 2210/06, AP 2211/06, AP 2222/06, AP2223/06, AP2224/06, AP2226/06, AP2227/06, AP 2263/06, AP 2264/06, AP 2276/06, AP 2277/06, AP 2278/06, AP 2279/06, AP 2280/06, AP 2293/06, AP 2294/06, AP2307/06, AP2308/06, AP2350/06, AP2376/06, AP 2388/06, AP 2410/06, AP 2423/06, AP 2445/06, AP 2446/06, AP 2460/06, AP 2504/06, AP 2505/06, AP 2543/06, AP 2585/06, AP 2600/06, AP 2601/06, AP 2602/06, AP 2605/06, AP 2615/06, AP 2630/06, AP 2641/06, AP 2688/06, AP 2689/06, AP 2717/06, AP 2750/06, AP 2809/06, AP 2810/06, AP 2811/06, AP 2824/06, AP2858/06, AP 2859/06, AP 2860/06, AP 2938/06, AP 2939/06, AP 2962/06, AP 3045/06, AP 3059/06, AP 3076/06, AP 3130/06, AP 3158/06, AP 3308/06, AP 3335/06, AP 3336/06, AP

3337/06, AP 3452/06 i AP 3459/06.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Većina apelacija je podnesena zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda kojima je tuženo Ministarstvo odbrane Republike Srpske–Vojska Republike Srpske, koje je obavezano da apelantima, kao tužiocima, isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Osnovni sud je donio rješenja o dozvoli izvršenja tih pravosnažnih presuda, ali je njihovo provođenje onemogućeno zbog donošenja propisa kojima se regulira postupak isplate unutrašnjeg duga Republike Srpske, a u koji su uključena i potraživanja apelanata utvrđena pravosnažnim presudama. Manji broj apelacija je podnesen zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda kojima je apelantima dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u ratnom periodu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju, koja su donesena na osnovu pravosnažnih presuda, odnosno nemogućnošću izvršenja pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješenja, odnosno pravosnažnih presuda, onemogućeno donošenjem Zakona o odgađanju izvršenja sudskih odluka na teret budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/02 i 51/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o odgađanju), zatim, Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 110/03 i 63/04)( u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odgađanju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 63/04 i 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Apelanti tvrde da je ovim propisima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, kako navode, «država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret». Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravosnažnih presuda.

9. Apelanti su, u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06 i AP 3076/06, podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vlada RS u svom odgovoru opisuje hronologiju usvajanja i izmjena relevatnog zakonodavstva kojim je regulirano pitanje isplate obaveza po osnovu «ratne štete» i podsjeća da je u momentu podnošenja izvršnih prijedloga apelanata na snazi bio Zakon o odgađanju, kojim je Republika Srpska na neograničeno vrijeme odgodila izvršenje sudskih odluka. Pri tome Vlada RS podsjeća da je članom 3. stav 1. tog zakona bilo propisano da će se privremeno odgađanje primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine. Nakon toga je članom 3. Zakona o unutrašnjem dugu bilo definirano da se pod unutrašnjim dugom podrazumijevaju obaveze na osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu od 600. 000. 000,00 KM. Spomenutim zakonima predviđeno je da će se isplata «ratne štete» vršiti putem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina sa otpisom kamata i nepriznavanjem troškova parničnog i izvršnog postupka. U toku 2005. godine donesen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine («Sl. glasnik RS“ broj 103/05) (u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti), kojim je regulirano da će troškovi parničnog postupka i izvršenja zajedno sa glavnicom biti isplaćeni putem obveznica. Vlada RS podsjeća da su u odnosu na navedeno zakonodavstvo, koje je onemogućavalo izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih radi naknade materijalne i nematerijalne «ratne štete» u toku 2005. godine, donesene odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj CH/00/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine. U obje navedene odluke utvrđeno je da predmetnim zakonodavstvom nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca, te da tadašnji zakonski modaliteti isplate «ratne štete» stavljaju pretjeran teret na pojedince. Postupajući prema navedenim odlukama Republika Srpska je 11. maja 2006. godine donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS smatra da su spomenutim zakonom izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na relevantno zakonodavstvo koje je bilo predmet ocjene u navedenim odlukama. Za razliku od ranijeg zakonskog rješenja iz člana 20. Zakona o unutrašnjem dugu, prema kojem su zakonske zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama bile otpisane, izmjenama i dopunama ovog člana je propisano da se zatezne kamate obračunavaju do 23. jula 2004. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu, a izmjenama i dopunama člana 21. utvrđen je kraći rok dospijeća obveznica do 35 godina, te je, za razliku od prijašnjeg zakonskog rješenja prema kome kamate na obveznice nisu bile ni predviđene, utvrđena godišnja kamata u visini od 1,5 posto sa pravom prijevremenog otkupa. Također je izmjenama i dopunama zakona reguliran način isplate troškova parničnog i izvršnog postupka, koji nisu bili regulirani prijašnjim zakonom. Stoga Vlada RS, pozivajući se na član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, predlaže da se, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti, apelacije odbace kao nedopuštene. U odnosu na meritum apelacija Vlada RS ističe da je na osnovu jurisprudencije Ustavnog suda, kao i Komisije nesporno da dosuđena sredstva po osnovu «ratne štete», kao i ostala potraživanja u vidu kamate i troškova postupka predstavljaju imovinu apelanata. Također je nesporno da time što Republika Srpska nije izvršila sudske odluke i vansudske sporazume došlo do «miješanja» u imovinu apelanata, koja se sastoji u «kontroli» prava na imovinu. Utvrđeno je da je to miješanje bilo zakonito i u legitimnom cilju održavanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka BiH. Međutim, Ustavni sud, kao i Komisija su zaključili da prijašnje zakonodavstvo ne ispunjava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a sve zbog toga što je rok dospijeća obveznica bio 50 godina. Vlada RS ističe da je Republika Srpska, postupajući prema navedenim odlukama, izvršila izmjene Zakona o unutrašnjem dugu s ciljem uspostavljanja pravične ravnoteže i pri tome obuhvatila sve pojedince koji navode da su povrijeđena njihova prava zbog toga što nisu izvršene pravosnažne sudske odluke kojim je dosuđena naknada «ratne štete». Time su, prema ocjeni Vlade RS, riješena pitanja navodne povrede prava apelanata ubuduće, a s ciljem sprečavanja diskriminacije, te se predlaže da se apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu odbije kao neosnovana. U odnosu na navodnu povredu prava na pristup sudu, Vlada RS se poziva na već citirane odluke Komisije i Ustavnog suda prema kojim se ukazuje da, iako država u principu ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, a zatim iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ova ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama zakona, kako je to već izneseno u izjašnjenju u vezi sa pravom na imovinu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantima isplatiti naknadu štete putem «modaliteta»-obveznice sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava apelanata i da nema povrede ustavnih prava apelanata. Zbog navedenih razloga predloženo je da se apelacija i u odnosu na pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, u meritumu odbije.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o odgađanju od izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/02 i 51/03) „Član 1.

Ovim zakonom odgađa se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata po osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 2.

Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih djelovanja podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih djelovanja u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.»

12. Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 110/03 i 63/04) «Član 1.

Ovim zakonom privremeno se odgađa od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga.

Član 2. stav 1. alineje 1. i 4.

Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to:

- potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine,

- izvršne sudske odluke i drugi akti na teret budžeta Republike Srpske.

Član 3. stav 1.

Privremeno odgađanje na osnovu ovog zakona primjenjivat će se do donošenja zakona kojima će se regulirati način izmirenja, potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine.»

13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/04) «Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.[...] Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

[...]3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.[...] Član 4.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to:

[...]4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama [...] isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu [...] materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona.

Član 6. stav 1.

Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Član 18.

Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom.

Član 19.

Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom.

Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog zakona. [...] Član 20.

Kamata na obaveze iz člana 18. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Ukoliko su obaveze verificirane na način propisan članom 19. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18. ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Član 21.

Obaveze iz člana 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate.

Član 22.

U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

[...] Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske.

Član 23.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine.»

14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 3.

U članu 6. stav 1. mijenja se i glasi:

'Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. ovog zakona. ' Poslije stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

' Kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog Zakona.' Član 9.

Stav 1. člana 20. mijenja se i glasi:

'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10.

Član 21. mijenja se i glasi:

'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uvjetima:

1.rok dospijeća do 35 godina, 2.isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3.sa godišnjom kamatom u visini od 1,5 posto 4.sa pravom prijevremenog otkupa.

Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom.' Član 11.

Poslije člana 22. dodaje se novi član 22.a, koji glasi:

'Član 22.a

1. Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz budžeta Republike Srpske platit će se tražiocu izvršenja, u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija.

2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez kamata.

3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršit će se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku '.”

15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03 i 85/03) «Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 7.

(1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva.

(2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.

Član 16.

(1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i provođenjem izvršenja prethodno snosi tražilac izvršenja.

[...] (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršenja nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.

[...] (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja.

Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,[...] Član 25.

(1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Član 166.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.[...] Član 170.

(1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.

(2)Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju.

Član 229.

Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona.

Član 231.

Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku.

Član 231.a Primjena člana 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ('Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije' br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te 'Službeni glasnik Republike Srpske' br. 17/93 i 14/94).»

16. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 64/05, stupio na snagu 7. jula 2005. godine) «Član 1.

U članu 7. Zakona o izvršnom postupku [...] poslije stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi:

' Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja. ' Član 2.

U članu 166. poslije stava 6. dodaje se novi stav 7. koji glasi:

'Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. ' Član 3.

Poslije člana 229. dodaje se novi član 229.a koji glasi:

'Član 229.a Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama čl. 1. i 2. ovog zakona, a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona. ' Član 4.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'.»

17. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05) relevantne odredbe glase:

«Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja izvansudskih poravnanja, kao i postupak reguliranja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 2.

[...] Kamata na naknadu nematerijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske [...], otpisuje se u cijelosti. Član 3.

[...] Kamata na naknadu materijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske [...], otpisuje se u cijelosti. Član 20.

Naknada ratne štete, u smislu ovog zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske [...].

Član 21.

U pravosnažno okončanim predmetima izvršenja će se provoditi prema redoslijedu okončanja, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stava 1. ovog člana priznat će se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršenja i na troškove izvršenja. Član 12.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'. »

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

21. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

23. Ustavni sud ne može prihvatiti stav Vlade RS iz odgovora na apelacije da su predmetne apelacije nedopustive zbog izmijenjenih pravnih okolnosti koje se sastoje u tome da je 2. juna 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, kojim je izmijenjena prijašnja legislativa, budući da su predmetne apelacije podnesene nakon stupanja na snagu navedenog zakona, što znači da se apelanti žale da se i novim zakonskim rješenjima krše njihova ustavna prava. Također se ne može prihvatiti ni stav ostalih učesnika u postupku da su apelacije preuranjene, budući da još nije proveden postupak predviđen relevantnom legislativom, jer apelanti imaju pravosnažne sudske odluke, tako da su njihove apelacije podnesene zbog propuštanja da se izvrše pravosnažna rješenja o izvršenju, odnosno zbog zakonskih smetnji da se izvrše pravosnažne sudske presude. Ustavni sud zapaža da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili provođenje rješenja o izvršenju.

24. Osim toga, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

29. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i dr., presuda od 29. novembra 1995, serija A, broj 332, tačka 31). Također, riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi i koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (OI) 13, st. 40-46 (1978)). Koncept «imovine» ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53). Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost» (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine i AP 1/05 od 18. maja 2005. godine).

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Da li su apelanti titulari prava na «imovinu»?

31. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li novčana potraživanja apelanata i zakonske zatezne kamate, koja su im dosuđena pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka predstavljaju «imovinu» apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud u svojoj praksi već je razmatrao istovjetno činjenično i pravno pitanje i zaključio da novčana potraživanja apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju «ratnu štetu», kao i zakonske zatezne kamate, koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/06, st. 365, 371. i 373). Da li postoji miješanje u pravo apelanata na «imovinu»?

32. Pri odgovoru na ovo pitanje Ustavni sud mora odlučiti da li pravna situacija u vezi sa potraživanjem apelanata koje se odnosi na «ratnu štetu», zbog stupanja na snagu posebnih zakona 2002. godine i kasnije u Republici Srpskoj, koji su doneseni isključivo radi rješavanja vladinih obaveza po osnovu posljedica rata, krši član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Kao što je već navedeno, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu.

34. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. To znači da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da postoji zakonska odredba koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego takvo miješanje mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

35. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska 2002. godine donijela Zakon o odgađanju kojim je propisano da će se taj zakon primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza nastalih po osnovu sudskih odluka donesenih do dana donošenja ovog zakona. Nakon toga je 2003. godine donesen i Zakon o privremenom odgađanju u koji su, između ostalog, uključena i potraživanja po osnovu «ratne štete». Također, članom 3. ovog zakona je propisano da će se ovaj zakon primjenjivati do donošenja posebnih propisa kojim će se regulirati način izmirenja potraživanja po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine.

36. Zakon o unutrašnjem dugu je stupio na snagu 23. jula 2004. godine. Ovim zakonom je, kako je i ranije rečeno, «ratna šteta» priznata kao unutrašnji dug Republike Srpske. Zakon je, također, odredio da se potraživanja na osnovu «ratne štete», koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, moraju verificirati, a da će se nakon verifikacije obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća. Ovim zakonom je, također, propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obavezu tuženog (član 20).

37. Zakon o ratnoj šteti je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, a donesen je na osnovu člana 18. Zakona o unutrašnjem dugu. Ovaj zakon je dalje razradio šta se sve smatra «ratnom štetom», mada suštinski nije promijenio pojam «ratne štete», kako je već obrazloženo. Također, Zakon o ratnoj šteti je propisao i način utvrđivanja te štete u slučajevima u kojima postupci za naknadu te štete nisu pravosnažno okončani, propisujući da će se naknada «ratne štete» obaviti isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Također, ovaj zakon je propisao da se kamate na naknadu materijalne i nematerijalne štete otpisuju u skladu sa članom 20. Zakona o unutrašnjem dugu (član 2. stav 4. i član 3. stav 2. Zakona o ratnoj šteti). Međutim, za razliku od Zakona o unutrašnjem dugu, koji se nije bavio pitanjem troškova postupka u pravosnažno okončanim predmetima, Zakon o ratnoj šteti je propisao da će se u tim predmetima troškovi postupka, uključujući i troškove izvršnog postupka, isplatiti zajedno sa glavnicom putem obveznica (član 21).

38. Razmatrajući navedenu zakonsku regulativu, počevši od Zakona o odgađanju 2002. godine pa do Zakona o ratnoj šteti, koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, u odnosu na pravo apelanata na imovinu koju predstavljaju dosuđena sredstva na ime naknade materijalne i nematerijalne «ratne štete», dosuđene zakonske zatezne kamate i troškovi parničnog i izvršnog postupka, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zaključio da postoji kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata kako odgađanjem da se izvrše pravosnažne presude, tako i otpisom zateznih kamata dosuđenih pravosnažnim presudama prije stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/06, st. 380-387).

39. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bilo primjenjivo na tadašnju pravnu situaciju, tj. kakva je priroda ovog miješanja u pravo na imovinu, Ustavni sud je uzeo u obzir sljedeće periode:

Period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu

40. Ustavni sud je ocijenio, pozivajući se pri tome i na Odluku Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se u odnosu na Zakon o odgađanju i Zakon o privremenom odgađanju radilo o de facto lišavanju imovine. Zaključeno je da dugotrajna nemogućnost da vlasnici izuzete imovine realiziraju svoje pravo na imovinu, tj. da naplate iznose nematerijalne i materijalne štete koja im je dosuđena, iako posjeduju pravosnažne sudske presude, sporazume o naknadi zaključene sa nadležnim organima uprave, ugovore i druge pravne akte donesene na osnovu odredaba relevantnih zakona, uključujući pripadajuće zatezne kamate, s jedne strane, te dugo odgađanje da se definiraju «nova prava», s druge strane, upućuju na zaključak da takve mjere predstavljaju faktičko «lišavanje» apelanata njihove imovine.

Period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti

41. Međutim, u svjetlu kasnije donesenog Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud je smatrao, pozivajući se na istovjetni stav Komisije iz Odluke broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se karakter miješanja u imovinska prava apelanata promijenio, jer ovaj zakon je predvidio modalitet u okviru kojeg se može očekivati da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima. Zbog toga razloga Ustavni sud je smatrao da nakon donošenja Zakona o unutrašnjem dugu nemogućnost da se naplate dosuđeni iznosi materijalne i nematerijalne štete ne predstavlja «lišavanje», već «kontrolu» prava na imovinu u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. U odnosu na zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud je smatrao da je riječ o de iure lišavanju apelanata prava na imovinu. Naime, član 20. Zakona o unutrašnjem dugu je explicite propisivao da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti i da ne predstavljaju obavezu Republike Srpske, a isto rješenje je, kako je već rečeno, predviđeno i u Zakonu o ratnoj šteti. Dakle, zbog ovakvih propisa, apelanti ne bi nikada bili u mogućnosti doći do ove svoje «imovine» iako su i Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti doneseni nakon što su sve presude apelanata kojim im je priznato pravo na zateznu kamatu postale pravosnažne. Ustavni sud je u navedenoj odluci ocijenio da su na ovaj način Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti retroaktivno zadirali u stečena prava apelanata i lišavali ih «imovine» koja je pravosnažno priznata sudskim odlukama, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine.

43. Kad je riječ o troškovima postupka, Ustavni sud je ukazao da su troškovi postupka u konkretnim slučajevima nastali u vezi sa vođenjem parničnih postupaka u periodu koji nije obuhvaćen zakonskom definicijom «ratne štete», te da se oni i ne mogu smatrati dijelom «ratne štete», pa, dakle, ni unutrašnjim dugom po osnovu «ratne štete» koji je tačno definiran Zakonom o unutrašnjem dugu i Zakonom o ratnoj šteti. Uprkos tome, Ustavni sud je ukazao da apelanti ne bi mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predviđao da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao «ratna šteta», i to isplatom obveznica. Ustavni sud je, također, ukazao da ni izmjenama Zakona o izvršnom postupku nije predviđeno odgađanje svih izvršenja, već samo onih koja se odnose na potraživanja nastala u ratnom periodu u šta se ne ubrajaju troškovi postupka. Stoga je Ustavni sud zaključio da, iako apelanti nisu de iure lišeni ove svoje imovine koja bi im morala biti isplaćena primjenom Zakona o izvršnom postupku, odgađanjem da se izvrše pravosnažne presude i u dijelu u kojem su dosuđeni troškovi postupka apelanti su de facto lišeni ove «imovine» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bez mogućnosti da je ikada naplate. Period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu

44. Ustavni sud zapaža da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na pravnu snagu 2. juna 2006. godine, a koji predviđa nove modalitete reguliranja «ratne štete». Spomenutim zakonom je propisano da će se obaveze po glavnicama pravosnažnih presuda izmiriti emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina i godišnjom kamatom od 1,5 posto i da će se dosuđene zakonske zatezne kamate obračunavati do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu. Za razliku od zakonskog rješenja u Zakonu o ratnoj šteti, koji je predviđao da će se ovi troškovi zajedno s glavnicom isplatiti emisijom dugoročnih obveznica, propisano je da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja platiti tražiocima izvršenja u cjelokupnom iznosu bez kamata. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine konstatirao je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu od 2. juna 2006. godine i dalje ostao na snazi poseban zakonski modalitet kojim se regulira izmirivanje obaveza države po osnovi «ratne štete», uključujući i pravosnažne presude.

45. Imajući u vidu da je javna vlast i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostala pri modalitetu izmirenja duga po osnovi «ratne štete» emisijom dugoročnih obveznica, te da je samo djelimično priznala pravo na zakonske zatezne kamate i otpisala kamate na troškove parničnog i sudskog postupka, Ustavni sud je zaključio da se javna vlast miješa u imovinska prava apelanata. Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine kojim je utvrđeno da se kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do stupanja na snagu Zakona o ratnoj šteti, 29. novembra 2005. godine, nastavlja i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu.

46. Odgovarajući na pitanje kakva je priroda ovog miješanja u pravo apelanata na imovinu prema postojećoj zakonskoj regulativi, odnosno koje je od navedenih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjivo u odnosu na zakonski propisane modalitete naplate dosuđenih iznosa materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zaključuje da zakonska rješenja iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu po svojoj prirodi predstavljaju «kontrolu» prava na imovinu u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Kad su u pitanju zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud zapaža da član 20. Zakona o unutrašnjem dugu propisuje modalitete isplate dosuđene zatezne kamate tako da će se priznati do stupanja na snagu osnovnog zakona, i to najviše do iznosa glavnog duga. Ustavni sud primjećuje da je novim zakonskim rješenjem, za razliku od prethodnog u kojem su zatezne kamate bile otpisane u cijelosti, što se smatralo «lišavanjem» apelanata njihove imovine, djelimično priznato pravo apelanata na zakonske zatezne kamate, koje bi trebalo prema posebnom modalitetu isplatiti apelantima. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine zaključio da novi zakonski modalitet naplate pravosnažno dosuđenih zateznih kamata na iznose utvrđene materijalne i nematerijalne štete zadržava karakter «kontrole» prava na imovinu apelanata, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Kad je riječ o troškovima postupka, prema prijašnjim zakonskim rješenjima, apelanti nisu mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predvidio da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao «ratna šteta», i to isplatom obveznica. Ustavni sud zapaža da je izmjenama Zakona o unutrašnjem dugu predviđeno da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku platiti tražiocima izvršenja iz budžeta Republike Srpske u periodu od 30. juna 2006. godine do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija RS. Predviđeno je da će se iznosi troškova parničnog i izvršnog postupka utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. Stoga, za razliku od prethodnog modaliteta koji je vodio do de facto «lišavanja» apelanata ove imovine, Ustavni sud smatra da novo zakonsko rješenje u pogledu troškova postupka predstavlja «kontrolu» prava na imovinu, budući da propisuje modalitete isplate ovog potraživanja, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Da li je miješanje u pravo na imovinu «opravdano»?

49. Da bi, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono, prije svega, mora biti u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili «zakonitosti». Zatim, miješanje mora imati zakonit cilj od javnog ili općeg interesa, a njime mora biti postignuta i pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od općeg ili javnog interesa (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, tačka 46, i već citirana presuda Sporrong i Lonnorth, tačka 73).

Da li je miješanje u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili zakonitosti?

50. Ustavni sud podsjeća na već ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude «zakonito». Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo «pod uvjetima predviđenim zakonom», a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine «donošenjem zakona». Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma «zakon». Osim toga, vladavina prava je osnovni princip demokratskog društva, koji je neodvojiv od bilo kojeg člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugih javnih vlasti da poštuju sudske odluke ili odluke koje su donesene protiv države (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

51. Pri analizi ovog pitanja Ustavni sud će uzeti u obzir period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu, zatim, period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti i period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu.

Period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu

52. Pri ocjeni perioda od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do donošenja Zakona o ratnoj šteti koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/06, st. 380-387) zaključio da tim zakonima nisu bili definirani razlozi zbog kojih se vlasti miješaju u prava apelanata, koji se ciljevi žele postići ovakvim miješanjem, modus operandi novonastale situacije, niti je definirana materijalnopravna pozicija apelanata, već je jednostavno odgođeno izvršenje pravosnažnih presuda kojim je dosuđena «ratna šteta». Ustavni sud je smatrao da do stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nije bilo «zakonito», jer zakoni kojima je odgođeno izvršenje pravosnažnih presuda ne zadovoljavaju kriterij «zakonitosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. (3.a.2) Period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti

53. Međutim, Ustavni sud u navedenoj odluci ocijenio je da su Zakonom o unutrašnjem dugu jasno definirani ciljevi miješanja u pravo na imovinu, a definiran je i novi okvir prava apelanata u vezi sa njihovim potraživanjima, što je dalje konkretizirano Zakonom o ratnoj šteti. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovi zakoni imaju sasvim drukčiji pravni kvalitet nego dotadašnja legislativa koja se ticala iste problematike. Zbog toga, Ustavni sud je zaključio da miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nakon donošenja Zakona o unutrašnjem dugu ispunjava kriterij «zakonitosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu

54. Ustavni sud zapaža da nova legislativa iz ove oblasti, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu dodatno razrađuje i definira zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirenja obaveza države po osnovu «ratne štete», kao dijela unutrašnjeg duga entiteta. Pri tome su u članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu i dalje ostali na snazi definirani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Republike Srpske, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinska prava apelanata i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu zakonito.

55. Ustavni sud, dalje, mora ispitati da li je cilj definiran u članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu legitiman cilj od općeg ili javnog interesa, te da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva apelanata za zaštitu prava na imovinu. Da li miješanje u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa?

56. Pojam «javnog interesa», u smislu člana 1. Protokola broj 1, jeste «neizbježno širok». U ustanovljavanju postojanja takvog «javnog interesa» domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene. Evropski sud naglašava da «zbog njihovog neposrednog poznavanja matičnog društva i njegovih potreba, domaće vlasti su u principu u boljem položaju da razluče šta je 'u javnom interesu' nego međunarodni sudija». Prema tome, Evropski sud će «poštivati sud zakonodavca o tome šta je 'u javnom interesu' ukoliko taj sud nije očigledno bez razumnog osnova» (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i dr., tačka 46).

57. U članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu definirano je da je cilj donošenja propisa koji su u pitanju potreba da se uredi način izmirivanja unutrašnjeg duga koji je nastao, između ostalog, po osnovu nadoknade za «ratnu štetu» na način koji neće dovesti u pitanje makroekonomsku stabilnost Republike Srpske i time ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

58. Ustavni sud smatra da je ovo legitiman cilj miješanja u pravo apelanata na imovinu, te da je taj cilj opravdan javnim interesom, a to su, prije svega, makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava apelanata na imovinu (proporcionalnost)?

59. Da bi miješanje u zaštićenu imovinu bilo dopušteno prema kriterijima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono ne samo da mora služiti legitimnom cilju u javnom interesu već mora postojati i razuman odnos «proporcionalnosti» između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (već citirana presuda Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, tačka 50). Prema tome, Evropski sud je ustanovio da s ciljem provjeravanja triju različitih pravila iz člana

1. Protokola broj 1 treba provesti test «pravične ravnoteže». To znači da «sud mora da odredi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštite osnovna prava pojedinca. Potraga za ovom ravnotežom je svojstvena cijeloj Konvenciji, a odražava se i u strukturi člana 1» (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth, tačka 69).

60. Ustavni sud ističe da domaće vlasti, zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba, uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje dovode do miješanja u imovinska prava pojedinaca. Odluka da se oduzme ili kontrolira imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se odluka domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, stav 46).

61. U konkretnom slučaju najveći broj apelacija koje su predmet razmatranja ove odluke odnosi se na pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog pogibije bliskog lica tokom ratnih djelovanja ili zbog pretrpljene tjelesne povrede koja je dovela do trajnog umanjenja opće životne sposobnosti. Ustavni sud smatra da su ovo najtragičniji i, u suštini, nenadoknadivi gubici, a naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu riječi, budući da se njom ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovanja štete. Ona je po svojoj prirodi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara, koja čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti.

62. Koliko god se moralo uvažiti navedeno, Ustavni sud je već zaključio da postoji legitiman cilj od javnog interesa koji je takve prirode da opravdava veoma široko polje procjene nadležnih vlasti u vezi sa pitanjem isplate pravosnažno utvrđenog prava na naknadu za «ratnu štetu». S druge strane, ispitujući kriterij «pravične ravnoteže», Ustavni sud je već utvrdio da je Republika Srpska priznala materijalnu i nematerijalnu štetu koja je utvrđena pravosnažnim presudama kao «ratnu štetu» i da je te obaveze priznala kao unutrašnji dug.

Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu

63. Kao modalitet isplate obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, Republika Srpska je u vezi sa izmirenjem obaveza na ime «ratne štete» Zakonom o unutrašnjem dugu propisala da će se, nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu «ratne štete» izmiriti emisijom obveznica za ta potraživanja. Ovo rješenje prihvata i Zakon o ratnoj šteti koji u članu 20. regulira da će se naknada ratne štete izvršiti putem obveznica, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Iako ovaj modalitet sậm po sebi ne bi bio problematičan, Ustavni sud podsjeća da je na problem u vezi sa ovakvim zakonskim rješenjem ukazao u svojim prijašnjim odlukama broj AP 288/03 i 464/04. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je naveo da je «takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca» budući da je «i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih djelovanja, a koji je naveden u članu 18. citiranog zakona» stavljen pretjeran teret na pojedince. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud je naveo da je osnovni razlog zbog kojeg je Ustavni sud zaključio da postoji pretjeran teret prema pojedincima činjenica da je u članu 21. stav 1. tačka 1. Zakona o unutrašnjem dugu bilo propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, ističući da se zbog toga «opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako djelotvorno ostvariti svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači djelotvorno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima» (već citirane odluke broj AP 288/03 i AP 464/04).

Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu

64. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po ovom osnovu obračunavaju do 23. jula 2004. godine, odnosno do stupanja na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim zakonom je određeno da će se nakon verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišnjom kamatom od 1,5 posto i isplatom u deset godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa. Također je određeno da će se iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata.

65. Ustavni sud konstatira da modaliteti predviđeni u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostaju pri prijašnjem zakonskom rješenju da se potraživanja utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama izmire emisijom dugoročnih obveznica s tim što je, za razliku od prethodnog rješenja prema kojem je rok dospijeća bio do 50 godina, sada rok dospijeća do 35 godina. Ustavni sud zapaža, kada su u pitanju novi modaliteti isplate dosuđenih iznosa naknade materijalne i nematerijalne štete putem obveznica, da su nova zakonska rješenja poboljšana u odnosu na prijašnja zakonska rješenja utoliko što su sad predviđeni kraći rok dospijeća obveznica i godišnja kamata na predmetne obveznice, te mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Također, nova zakonska rješenja predviđaju mogućnost da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka prema modalitetu koji apelante ne lišava ove imovine, nego samo uvodi ograničenja koja su prema slobodnoj ocjeni javne vlasti neophodna radi uspostavljanja pravične ravnoteže između općeg javnog interesa i prava pojedinaca. Ustavni sud smatra, u odnosu na određivanje godišnje kamate na dugoročne obveznice, te na omogućavanje da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka dosuđeni pravosnažnim presudama, da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca.

66. Međutim, Ustavni sud ističe da je mogućnost prijevremenog otkupa dugoročnih obveznica ostala nedefinirana i deklaratorna. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine naglasio je da se ponovno opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i na taj način efektivno ostvari svoja prava. Stoga se Ustavni sud poziva na svoj stav iz navedene odluke u odnosu na rok dospijeća obveznica od 35 godina i u odnosu na nedefiniranost mogućnosti da se prijevremeno otkupe obveznice, te ostaje pri zaključku da ni ovim zakonom nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

67. Ustavni sud smatra da, iako Zakon o unutrašnjem dugu ima legitiman cilj od javnog interesa kada se radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju. To znači da načinom isplate ratne štete koju predviđa ovaj zakon zajedno sa izmjenama i dopunama, zbog nesrazmjerne dužine dospijeća dugoročnih obveznica u odnosu na ljudski vijek pojedinca-imaoca pravosnažne i izvršne presude, te zbog samo deklaratornog karaktera odredbe kojom se pruža mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica, nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od općeg ili javnog interesa da se očuvaju makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i zaštiti ustavni poredak Bosne i Hercegovine i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

68. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju sudskih presuda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti se žale na kršenje prava na pravično suđenje, budući da su onemogućeni da de facto naplate iznose dosuđene pravosnažnim presudama zato što Trezor RS odbija da provede rješenja o izvršenju, pozivajući se prvo na Zakon o odgađanju, a zatim na Zakon o unutrašnjem dugu.

69. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

70. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Pravo na pravično suđenje u odnosu na neizvršenje pravosnažnih presuda

71. Ustavni sud je već utvrdio da se radi o imovinskim pravima apelanata, koja su, svakako, «građanska prava i obaveze» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi, Ustavni sud, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, i Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). Neodvojiv element člana 6. Evropske konvencije je i «pravo na sud» u čiji okvir ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Burdov protiv Rusije, presuda od 7. maja 2002. godine, aplikacija broj 59498/00, stav 34).

72. Također, i Ustavni sud i Komisija su u prijašnjim odlukama ukazali na već izgrađenu praksu institucija osnovanih u skladu s Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Doma za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno da je prekršen član 6. Evropske konvencije zbog neizvršavanja pravosnažnih sudskih odluka. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, kao i već citiranu odluku Komisije CH/01/3615).

73. S druge strane, Ustavni sud, također, naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već da država može to pravo ograničiti. To pravo, prema svojoj prirodi, traži da ga država regulira na način koji će zavisiti od «potreba i resursa zajednice i pojedinaca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38). Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti da se izvrše pravosnažne sudske odluke, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti (vidi već citiranu odluku Komisije broj CH/01/3615, stav 237). Pri odlučivanju o ograničenjima koja smatra da je potrebno nametnuti država uživa izvjesnu «slobodu procjene». Međutim, tim ograničenjima država ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav

1. Evropske konvencije. Kako je Evropski sud zaključio, «aplikant ne smije biti spriječen da uživa koristi iz uspješno okončanog postupka zbog finansijskih problema države» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stav 33, i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stav 35).

74. Također, ova ograničenja moraju imati legitiman cilj i moraju zadovoljiti princip «proporcionalnosti», tj. mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 1985. godine, serija A, broj 93, tačka 57). Kako je to već rečeno, potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako «dotična lica moraju snositi prevelik teret» (vidi već citiranu presudu Evropskog suda, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, tač. 70-73).

Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o ratnoj šteti

75. Razmatrajući ova ograničenja prava na pristup sudu u svjetlu ranije važećih zakonskih rješenja, Ustavni sud je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zaključio da takvi zakonski modaliteti krše princip «proporcionalnosti» između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav

1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud je ukazao da je zakonodavac Republike Srpske, propisujući u Zakonu o unutrašnjem dugu da se kamate dosuđene pravosnažnim presudama otpisuju u cijelosti, a u Zakonu o ratnoj šteti i da će se po pravosnažnim odlukama priznati samo glavnica i troškovi postupka, mimo svojih ovlaštenja promijenio pravosnažne sudske odluke donesene prije stupanja na snagu ovih zakona. Ustavni sud je smatrao da je ovo neprihvatljivo miješanje zakonodavne vlasti u sudsku vlast, čime je bio narušen princip podjele vlasti, ali i prekršeno pravo na «nezavisan sud», koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, ovakvim rješenjem bio je prekršen princip vladavine prava i princip res iudicata prema kojem je konačna presuda koju donese nadležni sud o meritumu predmeta konačna u odnosu na prava stranaka u postupku. Ovaj princip predstavlja apsolutnu zabranu kasnijih postupaka koji se tiču istog potraživanja ili zakonodavnog miješanja i izmjene pravosnažnih presuda. Na ovaj način bio je prekršen i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Republika Srpska na ovaj način izbjegavala posljedice koje proizlaze iz pravosnažnih sudskih odluka, koristeći zakonodavna ovlaštenja koja ima, a na štetu apelanata, zbog čega je bilo utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

76. Međutim, Ustavni sud je u navedenoj odluci, pozivajući se na vlastitu jurisprudenciju, istakao da se ovim zaključkom ne umanjuje pravo Republike Srpske da pronađe odgovarajući modus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, vodeći, naravno, računa o zahtjevu «proporcionalnosti». Ukazano je na to da je pronalaženje odgovarajućeg modaliteta kojim apelanti ne bi u cijelosti bili lišeni stečenog prava koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama prvenstveno zadatak zakonodavca koji je u boljoj poziciji da odluči, s obzirom na okolnosti i na slobodu procjene koju uživa, na koji način će riješiti ovo pitanje. Pri tome je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine navedeno da »Ustavni sud ne ulazi u to da li će zakonodavac odrediti rok do kojeg može teći ova zatezna kamata ili naći neki drugi modalitet, ali ukazuje da je pri donošenju bilo kakvog rješenja ovog pitanja neophodno da zakonodavac vodi računa o ustavnom principu vladavine prava, podjele vlasti i o principima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na osnovu kojih zakonodavac nije ovlašten u cijelosti ukinuti pravo dosuđeno pravosnažnom presudom».

Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu

77. Zakonodavac Republike Srpske, s ciljem implementacije odluka Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj 774/05 od 20. decembra 2005. godine, a u okviru slobodnog polja procjene, propisao je nove zakonske modalitete isplate «ratne štete» u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, uključujući i obaveze iz pravosnažnih sudskih odluka donesenih po osnovu potraživanja naknade «ratne štete». U novom zakonskom rješenju zakonodavac je ostao pri rješenju da se glavnica dosuđenih potraživanja isplati emisijom dugoročnih obveznica s tim da je, kako je već rečeno, rok dospjelosti smanjen sa 50 na 35 godina i s ciljem zaštite vrijednosti obveznica propisana je godišnja kamata u iznosu od 1,5 posto. Osim navedenog, za razliku od prijašnjih zakonskih rješenja, kojim su apelanti bili u cijelosti lišeni stečenog prava na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu priznato je pravo na isplatu dosuđenih zakonskih zateznih kamata i određen je rok do kojeg zakonska zatezna kamata priznata pravosnažnim sudskim odlukama može teći, a također je određena i maksimalna visina tih kamata u iznosu do visine glavnice duga. Novim zakonskim rješenjem se troškovi parničnog i izvršnog postupka priznaju i isplaćuju u cijelosti, prema redu dospijeća verificiranih potraživanja, ali bez zakonskih zateznih kamata. U odnosu na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, Ustavni sud je već zaključio da su novim zakonskim rješenjima ta prava, koja su priznata pravosnažnim presudama, ograničena u neophodnoj mjeri, s ciljem zaštite legitimnog javnog interesa, čime je u tom dijelu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinaca-apelanata. Međutim, pri ocjeni proporcionalnosti miješanja javne vlasti u pravo apelanata na naplatu materijalne i nematerijalne štete dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zaključuje da rok dospijeća obveznica od 35 godina i samo deklaratorna mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica stavljaju pretjeran teret na apelante i predstavljaju nesrazmjerno ograničenje prava apelanata priznatih pravosnažnim sudskim presudama u odnosu na već utvrđen legitiman javni interes očuvanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

78. Iz navedenog slijedi da se primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud smatra da se to čini mjerama koje krše princip «proporcionalnosti» između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Zahtjev za kompenzaciju

79. Uzimajući u obzir vrlo složenu ekonomsku situaciju i zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06, AP 3076/06 i AP 3309/06 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud odbija zahtjev apelanata za kompenzaciju.

VIII. Zaključak

80. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

81. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno da se izvrše pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja «pretjeran teret na pojedince», čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.

82. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

83. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1211/06 (Ž. V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio