Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/06 (J. Š.)

Odluka donesena 13. 12. 2007.

  • Radni odnos
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2501/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 12. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2501/06, rješavajući apelaciju Jove Šinika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Šinika podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-342/04 od 18. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Šinik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je, 23. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-342/04 od 18. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-6/03 od 21. jula 2004. godine, obavezano je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu isplati iznos od 2.023,20 KM na ime razlike plata za period od 1. marta 2001. godine do 31. januara 2002. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 1.295,60 KM, kako je to precizirano u izreci presude. Stavom II dispozitiva navedene presude odbačen je tužbeni zahtjev apelanta za uplatu doprinosa zbog stvarne nenadležnosti suda. Stavom III predmetne presude tužbeni zahtjev apelanta je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

3. Okružni sud je odlučujući o žalbi tuženog, protiv prvostepene presude donio Rješenje, broj Ž-342/04 od 18. maja 2006. godine, kojim je prvostepenu presudu ukinuo i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. U obrazlaženju navedenog rješenja sud je naveo da je među strankama nesporna činjenica da je rješenjem drugostepene disciplinske komisije tuženog od 17. januara 2002. godine, potvrđen zaključak disciplinske komisije tuženog od 3. decembra 2001. godine, kojim je obustavljen disciplinski postupak protiv apelanta, za koje vrijeme privremenog udaljenja je primao naknadu plaće u visini od 55% koju bi ostvario da je bio na radu. Prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, pogrešno izveo zaključak da apelantu pripada pravo na razliku plaće do pune visine, jer na konkretan slučaj mora biti primijenjen Zakon o radu. Njegova primjena proizilazi na osnovu člana 165. istog Zakona, u kojem je propisano da će se postupci za ostvarenje i zaštitu prava radnika, koji su započeti prije stupanja na snagu tog Zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog Zakona, osim kod ostvarivanja i zaštite prava iz člana 152. stav 1. i člana 153. tog Zakona. Postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut je nakon stupanja na snagu Zakona o radu, pa se treba provesti i okončati po odredbama tog Zakona. Okružni sud je primjenom člana 105. Zakona o radu tužbu odbacio, nalazeći da je podnesena neblagovremeno, odnosno po proteku prekluzivnog roka od godine dana od dana saznanja za učinjenu povredu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što je sud odbacio tužbu kao neblagovremenu. Istovremeno, apelant smatra da je sud zasnovao odluku na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, primjenivši odredbe Zakona o radu, a trebao je primjeniti Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 11/94).

5. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju osporio navode iz apelacije kao neosnovane, ističući obavezu suda da po službenoj dužnosti prazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Shodno navednom, Okružni sud je istakao da je mjerodavno pravo za rješavanje spora u ovoj parnici upravo Zakon o radu, na čiju primjenu upućuje član 125. Zakoan o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", broj 16/02). Sud također, ističe da je dužan da i na blagovremenost podnošenja tužbe pazi po službenoj dužnosti, jer se radi o materijalno pravnom roku prekluzivne prirode, čijim propuštanjem se gubi pravo na sudsku zaštitu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu, na čiju primjenu upućuje član 125. Zakona o administrativnoj službi i upravi Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 16/02) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu svog prava nadležnom sudu, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, jer je za povredu prava saznao 25. januara 2002. godine (dan prijema rješenja drugostepene disciplinske komisije od 17. januara 2002. godine), a tužbu u predmetnoj parnici je podnio 5. februara 2003. godine, to je, kako zaključuje Okružni sud, tužba apelanta podnesena po proteku zakonom propisanog roka, pa je odbačena kao neblagovremena.

9. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o isplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/06 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio