Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3341/07 (B. M.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3341/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-3341/07, rješavajući zahtjev Biljane Marković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Biljane Marković za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 8. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 422 od 17. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine. Apelantica je takođe podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da zastane s ponovnim postupkom u ovom predmetu, po uputstvu Okružnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelantica je, 25. decembra 2002. godine, protiv «Malpreh» AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Presudom Osnovnog suda, broj RS-1900/02 od 5. februara 2007. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i u stavu I izreke obavezan je tuženi da apelantici na ime razlike u plati, toplog obroka i otpremnine isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude, računajući od dana donošenja navedene presude, pa do isplate. Tuženi je, također, obavezan da apelantici plati određene iznose na ime kamate na glavni dug. U stavu II izreke tužbeni zahtjev apelantice koji se odnosi na poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, broj 1758/03 od 16. maja 2003. godine, vraćanje na posao i isplatu manje isplaćenih potraživanja iz radnog odnosa do 25. decembra 2001. godine, odbačen je kao neblagovremen. U stavu III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu potraživanja po osnovu razlike u toplom obroku za period oktobar-decembar 2002. godine i januar-maj 2003. godine, kao i zahtjev apelantice za isplatu regresa za godišnji odmor za 2001., 2002. i 2003. godinu. U pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili i apelantica i tuženi. Okružni sud je osporenim Rješenjem, broj 011-0-Ž-07-000-422 od 17. septembra 2007. godine, djelimično usvojio žalbu tuženog, te je prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu (stav I izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav IV izreke) i predmet je u tom dijelu vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Žalba apelantice u pobijanom, odbijajućem dijelu, je odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena i postala pravosnažna.

4. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama Osnovnog i Okružnog suda povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi, u principu, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da Okružni sud svojim pravnim stavovima, koji su obavezujući za Osnovni sud, diskriminira radnike u odnosu na poslodavce, zbog čega je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi naložio Osnovnom sudu da zastane sa postupkom u ovom predmetu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju, apelantica predlaže Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi naložio Osnovnom sudu da zastane sa ponovnim postupkom u predmetu koji se po apelantičinoj tužbi, a na osnovu pobijanog rješenja Okružnog suda, vodi pred tim sudom. Apelantica kao razlog zbog kojeg traži privremenu mjeru navodi bojazan da će ishod ponovnog postupka biti nepravičan ako se bude vodio prema uputama Okružnog suda, u čiju nepristrasnost apelantica sumnja. U odnosu na ovaj razlog za donošenje privremene mjere, Ustavni sud se poziva na vlastiti stav u analognoj situaciji da «sumnja ili bojazan u ishod sudskog postupka nije razlog za usvajanje privremene mjere». (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-2950/06 od 21. decembra 2006. godine, tačka 12.). U konkretnom slučaju razlog koji apelantica navodi nije razlog za donošenje tražene privremene mjere, već tvrdnja kojom se osporava ustavnost pobijane sudske odluke o kojoj će Ustavni sud odlučiti u svojoj odluci o apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3341/07 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio