Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2430/06 (Zemljoradnička zadruga „Ratar“ u likvidaciji, Brka)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Imovina
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Opći zakon o zadrugama · čl. 22
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2430/06
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2430/06, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Ratar“ u likvidaciji, Brka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Zemljoradničke zadruge “Ratar” u likvidaciji, Brka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-411/05 od 30. juna 2006.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine, kao neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zemljoradnička zadruga „Ratar“ u likvidaciji, Brka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Osmana Mulahalilovića i Faruka Latifovića iz Brčkog, podnijela je 15. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao učesnika u postupku, zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. aprila 2007. godine, Osnovni sud 13. aprila 2007. godine, a Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 16. aprila 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. maja 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je, rješavajući tužbu apelanta protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, donio Presudu broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine kojom je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant po osnovu kupoprodaje stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao kč. broj 600/01, oranica «Gaj» u površini od 16.400 m² i kč. broj 600/02 kuća i dvorište u površini od 200 m², obje upisane u zk. ul. broj 1000 KO Brka, a da se tuženi obaveže da prizna i trpi da se navedene parcele otpišu iz navedenog zk. uloška i upišu u novi zk. uložak iste katastarske općine, te da se apelant upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u dijelu 1/1, uz troškove parničnog postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi i tokom postupka isticao da je na opisanim nekretninama upisan kao nosilac prava korištenja i da ih koristi od 22. februara 1963. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa Š.M., Z.M. i Š.M, a ne na osnovu rješenja SO Brčko. Sredstva za kupovinu navedenih nekretnina, prema tvrdnji apelanta, izdvojena su iz dohotka Zemljoradničke zadruge Brka, njegovog pravnog prednika, zbog čega je, po mišljenju apelanta, u skladu s odredbama iz člana 94. Općeg zakona o zadrugama, u kojima je propisano da sva imovina koju zadruge trenutno koriste donošenjem tog zakona postaje vlasništvo zadruge, on stekao pravo vlasništva. Odbijajući apelantov zahtjev, Osnovni sud ističe da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da ni apelantov pravni prednik na spornim nekretninama nije nikada na osnovu valjanog pravnog posla stekao pravo vlasništva, niti je bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, nego je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, te da stoga nije ni moglo na apelanta biti prenijeto više prava nego ga je imao njegov prednik. Osnovni sud se pozvao i na čl. 2, 3. i 4. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH, kao i na član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH i konačno zaključio da je apelantov zahtjev u suprotnosti sa materijalnim propisima zbog čega je odbijen.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući presudu, Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno zaključio da kupoprodajni ugovor na osnovu kojega je apelant na predmetnim nekretninama upisan sa pravom korištenja, ne može apelantu biti osnova za sticanje prava vlasništva prema odredbi člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH, jer je taj ugovor bio valjan pravni posao učinjen s ciljem prenosa vlasništva u korist općenarodne imovine, odnosno društvenog vlasništva (svojine), a ne u korist prednika tuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da je, prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta BiH, Apelacioni sud bio dužan direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev, jer taj član Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH direktno primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim presudama se proizvoljno tumači da tuženi nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoljnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
9. Apelacioni sud je ponovio obrazloženje pobijane presude, ističući ponovo da je apelantov pravni prednik na predmetnim nekretninama imao samo pravo korištenja, pa je i apelant mogao naslijediti samo to pravo.
10. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da su razlozi za donošenje presude sadržani u njenom obrazloženju. Navedeno je da je presuda donesena nakon što su parnične stranke provele sve predložene dokaze, potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno odgovarajućih odredbi iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
11. Tuženi je istakao da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u odgovoru na tužbu i odgovoru na žalbu pred redovnim sudovima, ponovio zaključke iz pobijanih presuda da je apelant na spornim nekretninama imao samo pravo korištenja, pa da stoga nisu povrijeđena apelantova prava u vezi sa bilo kojom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 1/00 i 4/00):
„Član 1. stav 4.
Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.“
13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03 i 40/04):
„Član 22.
Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.“
14. Opći zakon o zadrugama („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03): „Član 94.
Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge.“
15. Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 26/04):
„Član 1.
Ovim zakonom uređuje se način upisa stvarnih prava na nekretninama koje su svojina Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt).
Član 2.
Osnovni sud Brčko Distrikta će po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na svim nekretninama, upisanim u zemljišnim knjigama tog suda, na kojima je do stupanja na snagu ovog zakona kao svojina bila upisana opštenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, svojina društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenoj ili državnoj svojini ili bilo koji drugi oblik svojine osim privatne. Član 3.
Upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama iz člana 2. ovog zakona, bez obzira na vrstu i oblik organizovanja titulara tih prava, brišu se po službenoj dužnosti. Član 4.
Odredbe čl. 2. i 3. shodno se primjenjuju i na promjene stanja u katastarskom operatu Brčko Distrikta.“
16. Aneks od 18. augusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine:
„Član 12.
Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora.”
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presuda Apelacionog suda je donesena 30. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su proizvoljnom primjenom materijalnog zakona redovni sudovi povrijedili njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i njegovo prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će, prije svega, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
24. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na primjenu materijalnog zakona u presudama redovnih sudova. Konkretno, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni u njegovom slučaju direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu su redovni sudovi, po apelantovom mišljenju, bili dužni primijeniti kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su, prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta, direktno primjenjivi na teritoriji Brčko Distrikta.
26. Redovni sudovi i tuženi su apelantove navode ocijenili kao neosnovane, naglašavajući stav da je apelantov pravni prednik imao na spornim nekretninama samo pravo korištenja koje je apelant naslijedio, te da u smislu člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao steći pravo vlasništva, a njegovo pravo korištenja na spornim nekretninama je prema Zakonu o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine prestalo da postoji.
27. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
28. U postupku po apelantovoj tužbi je utvrđeno da je apelantov pravni prednik na spornim nekretninama imao pravo korištenja, a da su sporne nekretnine bile društvena svojina. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije osporio tako utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra spornim što u konkretnom slučaju nije direktno primijenjen član
94. Općeg zakona o zadrugama, tumačeći da je prema toj odredbi ex lege stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi s prethodnim navodom, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u pobijanim presudama primijenili član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao i član 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Disrtikta Bosne i Hercegovine prema kojem je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava svojine u korist tuženog na svim nekretninama koje su bile društvena svojina. Opći zakon o zadrugama stupio je na snagu 8. augusta 2003. godine, dakle kad je tuženi prema citiranim zakonima o vlasništvu i upisu stvarnih prava već stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Prema članu 205. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu prije Općeg zakona o zadrugama, i to 14. oktobra 2001. godine, propisano je da Brčko Distrikt postaje vlasnikom izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta, poljoprivrednog i šumskog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu, a kako je sporno zemljište upisano kao društvena svojina znači da je Brčko Distrikt BiH sa 14. oktobrom 2001. godine postao njegov vlasnik. Predmetne nekretnine su po sili zakona postale vlasništvo Brčko Distrikta BiH prije donošenja i stupanja na snagu Općeg zakona o zadrugama, te se stoga apelantov zahtjev nije mogao cijeniti samo sa aspekta tog zakona, već i ostalih koji regulišu sticanje i upis prava vlasništva.
29. Osnovni sud je dao svoje tumačenje primjene člana 94. Općeg zakona o zadrugama, navodeći da apelant tumači navedenu odredbu ekstenzivno i u konkretnom slučaju neprihvatljivo, jer po mišljenju tog suda navedenu odredbu treba tumačiti tako da se pod imovinom podrazumijevaju samo stvari koje su bile u vlasništvu zadruga a ne i nepokretne stvari, odnosno zemljišta na kojima su zadruge imale samo pravo korištenja i posjed. Na taj način Osnovni sud je učinio nespornim da se zakon Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje na teritoriji Brčko Distrikta BiH, u smislu člana 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je u relevantno sličnoj situaciji, donoseći odluke povodom apelacija istog apelanta, već zauzeo identično stajalište (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1808/05 od 17. novembra 2006. godine, AP 2455/05 od 16. januara 2007. godine i AP 69/06 od 15. februara 2007. godine).
30. Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
31. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. Pored toga, redovni sudovi su dali obrazloženje u vezi s primjenom člana 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Ustavni sud je naglasio da je nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Brčko Distriktu BiH.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović