Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2781/07 (DOO «Elvis»)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2781/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2781/07, rješavajući apelaciju «ELVIS» d.o.o. za proizvodnju i trgovinu Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1., 2., i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «ELVIS» d.o.o. za proizvodnju i trgovinu Velika Kladuša, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-193/02 od 25. oktobra 2002. godine, i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj DN-343/01 od 26. oktobra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «ELVIS» d.o.o. za proizvodnju i trgovinu Velika Kladuša, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-
000641 od 26. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Pž-331/03 od 14. decembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj Ps-4/03 od 2. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Elvis» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Salko Veljačić, podnio je, 22. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000641 od 26. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-331/03 od 14. decembra 2005. godine, Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-4/03 od 2. oktobra 2003. godine, Rješenja Kantonalnog suda, broj 193/02 od 25. oktobra 2002. godine i Rješenja Općinskog suda, broj DN-343/01 od 26. oktobra 2001. godine. Apelant je istovremeno predložio da Ustavni sud, prije donošenja konačne odluke, donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje naprijed navedenih odluka, jer bi njihovim izvršenjem za apelanta nastale nesagledive štetne posljedice koje se ogledaju u otuđenju njegove imovine.
2. Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: ZK ured) je 28. maja 2001. godine, na osnovu Ugovora o zajmu od 7. novembra 2000. godine i izjave vlasnika i osnivača apelanta, ovjerene kod Općinskog suda 9. marta 2000. godine, pod brojem Ov-925/00, donio Rješenje, broj DN-343/01 kojim je dozvolio uknjižbu založnog prava u Zk.ul. broj 2698 K.O. Velika Kladuša, a u cilju obezbjeđenja duga u iznosu od 400.000 KM sa kamatom od 7% godišnje, u korist D.D. za osiguranje «UNA-SANA» Bihać.
3. Općinski sud je donio Rješenje, broj DN-343/01 od 26. oktobra 2001. godine, potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-193/02 od 25. oktobra 2002. godine, kojim je odbačena molba apelanta za brisanje založnog prava na predmetnim nekretninama kao neosnovana. Obrazlažući Rješenje, Općinski sud je naveo da je molba za brisanje založnog prava na nekretninama apelanta neosnovana, jer je uknjižba izvršena na zahtjev D.D. «Una-Sana» Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) po osnovu ovlaštenja koje mu je dao osnivač i vlasnik apelanta. Ovlaštenje je po ocjeni tog suda valjano, jer je dato od strane zakonskog zastupnika apelanta i ovjereno u sudu, na osnovu čega je i dozvoljena uknjižba založnog prava. Pored navedenog, sud je istakao da se u navedenom postupku ne utvrđuju međusobne obaveze i potraživanja tužene i apelanta, niti se odlučuje o valjanosti ugovora o zajmu, tako da nisu od značaja navodi apelanta da je hipoteka upisana u korist IBF Banke Sarajevo, jer na jednoj nekretnini može postojati više hipoteka, a njihov redoslijed određuje se prema trenutku nastanka tih hipoteka. Sud je također upoznao apelanta sa načinima prestanka postojanja hipoteke, pa kako isti nisu ispunjeni molba apelanta je odbačena kao neosnovana.
4. Apelant je, zatim, 28. novembra 2002. godine, pokrenuo parnični postupak, tužbom radi brisanja upisa založnog prava u zemljišne knjige u korist tužene. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio Presudu, broj PS-4/03 od 2. oktobra 2003. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Pž-331/03 od 14. decembra 2005. godine, kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je uknjižba založnog prava na nekretnini apelanta izvršena zakonito, jer su odredbom člana 104. Zakona o zemljišnim knjigama, koji je bio na snazi u vrijeme predmetne uknjižbe, propisani uslovi za prestanak hiopoteke. U konkrenom slučaju, taj sud je utvrdio da je DJL Elvis Velika Kladuša, pravni sljednik apelanta, vlasnik predmetne nekretnine, te da je zakonski zastupnik apelanta, kao osnivač i direktor dao izričitu izjavu da pristaje da se predmetna uknjižba izvrši. Pored toga, obezbijeđeno potraživanje temelji se na ugovoru o zajmu, dakle na valjanom pravnom osnovu. S obzirom da apelant nije priložio dokaze da je osigurana tražbina prestala, kao ni druge dokaze usljed kojih založno pravo na nekretnini prestaje, te obzirom da je u toku postupka utvrđeno da obezbijeđena tražbina nije još dospjela a ni prestala, to je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
5. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Rev-06-
000641 od 26. jula 2007. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu, a primjenom odredbe člana
376. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99), pozvao se na razloge iz prvostepene i drugostepene odluke.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, kao segment tog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Naime apelant ističe da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu iz člana 104. Zakona o zemljišnim knjigama, koji kumulativno propisuje četiri uslova za upis založnog prava, a on smatra da prilikom upisa založnog prava na njegovoj nekretnini nije bio ispunjen niti jedan uslov, čime mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici što bi izvršenjem pobijanih odluka na njegovoj nekretnini nastale nesagledive štetne posljedice koje se ogledaju u nezakonitom i neosnovanom otuđenju imovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Apelant osporava, između ostalog, Rješenje Općinskog suda, broj DN-343/01 od 26. oktobra 2001. godine, potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-193/02 od 25. oktobra 2002. godine, kojim je odbačena molba apelanta za brisanje založnog prava na spornim nekretninama kao neosnovana. S obzirom na to da je apelantu Rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-193/02 od 25. oktobra 2002. godine, uručeno u novembru 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. oktobra 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno Rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-193/02 od 25. oktobra 2002. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na parnični postupak u kojem su donesene osporene presude Vrhovnog, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu
16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Osnovni prigovor apelanta vezan za cjelokupni postupak odnosi se na tvrdnju da su sudovi neosnovano i nezakonito odbili njegovu molbu za brisanje založnog prava na spornim nekretninama, jer smatra da je upis založnog prava neosnovano izvršen, jer je već ranije postojalo upisano založno pravo u korist IBF Banke Sarajevo i da su redovni sudovi, stoga, pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Međutim, u obrazloženju presuda redovni sudovi su istakli da je uknjižba založnog prava na nekretnini apelanta izvršena zakonito, u skladu sa tada važećim relevantnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, sudovi su utvrdili da je apelant vlasnik predmetne nekretnine, te da je njegov zakonski zastupnik, kao osnivač i direktor, dao izričitu izjavu da pristaje da se izvrši predmetna uknjižba založnog prava. Pored toga, sudovi su utvrdili da se obezbijeđeno potraživanje temelji na ugovoru o zajmu, kao valjanom pravnom osnovu. S obzirom da apelant nije priložio dokaze da je osigurana tražbina prestala, kao ni druge dokaze usljed kojih bi založno pravo na nekretninama moglo prestati, te obzirom da je u toku postupka utvrđeno da obezbijeđena tražbina nije još dospjela a ni prestala, to je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
12. Ustavni sud želi istaći da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu svodi, na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (Odluka broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku odbili zahtjev apelanta za brisanje založnog prava na njegovim nekretninama, te naveli detaljne, razložne i logične stavove za takve odluke, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1677/05 od 21. decembra 2006. godine). Takođe, očigledno su neosnovani navodi apelacije u pogledu povrede prava pristupa sudu jer su redovni sudovi u tri sudske instance meritorno raspravili zahtjev apelanta.
14. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Usatava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović