Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/06 (Z. P.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2248/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2248/06, rješavajući apelaciju Zorana Pologoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pologoša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

221/05 od 14. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-472/04 od 19. novembra 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-70/02 od 9. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Pologoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 20. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-221/05 od 14. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-472/04 od 19. novembra 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-70/02 od 9. septembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-70/02 od 9. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda, broj Gž-472/04 od 19. novembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Republika Srpska - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) isplati na ime naknade materijalne štete – novčane rente, iznos od 600,00 KM mjesečno, počev od 19. aprila 1993. godine do 1. februara 1996. godine, a od 1. februara 1996. godine do 4. juna 2004. godine, iznos od 357,00 KM mjesečno, tako što će dospjele iznose isplatiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog iznosa pa do isplate, a ubuduće svakog prvog do petog u mjesecu za protekli mjesec, i da mu naknadi troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Obrazlažući presude, sudovi su istakli da je među strankama nesporno da je apelant do početka rata bio fudbaler FK «Igman», da je povrijeđen kao vojnik tužene izvršavajući borbeni zadatak, te da je tužbu podnio 11. februara 2002. godine. Međutim, s obzirom da je tužena istakla prigovor zastare potraživanja iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sudovi su, kod nesporne činjenice da je povređivanje nastalo 19. aprila 1993. godine, utvrdili da je prigovor zastare osnovan. Naime, sudovi su naveli da, prema citiranoj zakonskoj odredbi iz člana 376. ZOO, potraživanje naknade prouzrokovane štete, kakav je predmetni spor, zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok), pa je apelant svoje pravo na naknadu materijalne štete mogao ostvariti najkasnije do 19. aprila 1998. godine.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu, broj Rev-221/05 od 14. aprila 2006. godine, kojom je reviziju odbio, nalazeći da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, jer zastarjelošću u smislu odredbi člana 360. stav 1. ZOO prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. Pored toga, taj sud je naveo da je u vrijeme ranjavanja apelanta, 19. aprila 1993. godine, u Republici Srpskoj bila na snazi Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, a kasnije i ratnog stanja, koje je ukinuto Odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 15/96), koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine, i do tada se može smatrati da su u smislu odredbi člana 383. ZOO postojali opravdani razlozi za propuštanje tužitelja (apelanta) da se obrati nadležnom sudu za naknadu materijalne štete. Po mišljenju tog suda, a imajući u vidu odredbu člana 383. ZOO sve i da je došlo do zastoja roka zastarjelosti, te da se subjektivni i objektivni rokovi računaju od ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, apelant je s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, 11. februar 2002. godine, propustio petogodišnji objektivni rok da podnese tužbu, pa je prigovor zastare osnovan.

5. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u revizijskoj presudi i da su razlozi iznijeti u apelaciji gotovo identični onim koje je apelant iznio u reviziji, o kojima je taj sud već dao mišljenje. Okružni sud i Osnovni sud ističu da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u sve tri odluke redovnih sudova.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odredbi o zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO, na njegovu štetu. Pored navedenog, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, jer su sudovi u osporenim odlukama odlučujući u konkretnom slučaju, pristupili strogo formalno a ne suštinski, zanemarujući činjenicu da je saznanje o šteti stekao tek po završenom medicinskom vještačenju, kojim je utvrđen obim i visina štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U suštini, navodi apelanta se svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijen sa zahtjevom za naknadu materijalne štete - novčane rente, jer su redovni sudovi pogrešnom primjenom matrijalnog prava, odredbi o zastari potraživanja utvrdili da njegov zahtjev nije osnovan, zanemarujući činjenicu da je za štetu saznao tek u postupku kojeg je tužbom pokrenuo, nakon davanja stručnog mišljenja vještaka medicinske struke 17. jula 2004. godine, na okolnost šta je zadobivenoim povredom izgubio. Pored navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo pristupa sudu, kao segment prava na pravično suđenje, jer sudovi o njegovom zahtjevu nisu odlučili suštinski već strogo formalno.

10. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelant postavio tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete – novčane rente, počev od 19. aprila 1993. godine pa nadalje, te da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja o kojem je sud morao odlučiti, iz čega je proizašao zaključak da je isti osnovan te da je potraživanje apelanta zastarjelo, odnosno da je protekao trogodišnji subjektivni rok i petogodišnji objektivni rok za podnošenje tužbe, iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na nespornu činjenicu da se štetni događaj desio 19. aprila 1993. godine, da je apelant odmah imao saznanje o šteti, dakle da je pretrpljenom povredom ostao bez zanimanja i po tom osnovu bez zarade, kao i saznanje o odgovornom licu, dakle tuženoj, te da je krajnji rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju bio 19. april 1998. godine. Vrhovni sud, obrazlažući navode revizije koji se tiču zastoja zastarijevanja ističe da je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, te da od tog datuma za apelanta nije bilo smetnji da podnese tužbu radi naknade štete. S obzirom na datum podnošenja tužbe, 11. februar 2002. godine, Vrhovni sud je naveo da je apelant propustio i taj rok.

11. U odnosu na navode apelanata da mu je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo pristupa sudu, Ustavni sud konstatuje da upravo suprotno navodima apelacije proizilazi da je apelant imao pravo pristupa sudu na tri sudske instance, te da se koristio svojim procesnim pravima. Redovni sudovi su postupajući po apelantovoj tužbi meritorno riješili o njegovom zahtjevu, iz čega proizilazi zaključak da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

12. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se radi o kršenju ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

13. Imajući u vidu iznesene stavove, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi navedenih ustavnih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/06 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio