Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/06 (K. J.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2597/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 2597/06, rješavajući apelaciju Krste Jezdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krste Jezdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-485/04 od 15. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji, broj P-452/03 od 19. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Krsto Jezdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gojčina, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je, 2. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-485/04 od 15. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-452/03 od 19. februara 2004. godine.

2. Apelant je, 22. februara 1988. godine, sa pravnim prednikom DP "Kalatex" Kalesija (u daljnjem tekstu: tuženi), zaključio ugovor o udruživanju novčanih sredstava u iznosu od 8.000,00 DM, radi zaposlenja svoje kćerke. Predmetnim ugovorom je, u tačci III ugovreno "da se iznos uplaćenih deviza preračunava u dinare po važećem kursu na dan uplate deviza i potraživanja [apelanta] do konačnog povratka se knjiže kao dinarska". Tačkom IV ugovora određeno je da "primalac sredstava [tuženi] se obavezao da [apelantu] izvrši povrat istih u roku od 3 godine u jednakim godišnjim ratama sa promjenjivom kamatnom stopom i to 50% od kamatne stope koju banka daje na sredstva oročena preko dvije godine". S obzirom da tuženi svoju obavezu nije ispunio u cijelosti, apelant je, 22. maja 2001. godine, podnio tužbu Općinskom sudu, predloživši da mu tuženi isplati iznos od 8.000,00 DM sa kamatom po kamatnoj stopi od 50%. U toku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev, tako što je umjesto ranijeg zahtjeva za isplatu duga po kamatnoj stopi od 50% zatražio isplatu duga sa kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate ili naknadu štete u iznosu od 8.000,00 KM, zbog neblagovrmenog ispunjenja ugovorene obaveze, sa kamatom do donošenja presude pa do isplate ili alternativno da mu tuženi isplati na ime duga, po osnovu ugovora o udruživanju novčanih sredstava iznos od 1.300,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. decembra 2003. godine pa do isplate, uz troškove postupka.

3. Općinski sud je presudom, broj P-452/03 od 19. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-485/04 od 15. juna 2006. godine, prihvatio alternativni tužbeni zahtjev apelanta, te obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 1.300,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. decembra 2003. godine pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Predmetnom presudom je također odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je u potpunosti prihvatio nalaz i procjenu vještaka finansijske struke koji je utvrdio da su ukupna potraživanja apelanta na dan 1. marta 1991. godine iznosila 642,54 dinara. Na ovaj iznos obračunata je ugovorena kamata i to za period od 1. marta 1991. godine do 5. decembra 2003. godine i ona iznosi 1.300,75 KM. Glavni dug, po ocjeni vještaka, na dan 5. decembra 2003. godine iznosi 0,00 KM kao i ugovorena kamata na isti dan. Nadalje, sud je naveo da tužbeni zahtjev apelanta za isplatu naknade štete nastale mu zbog neblagovremenog izvršavanja ugovorene obaveze nema osnova za dosuđenje, jer je apelant takvu štetu trebao dokazati po opštim pravilima o odgovornisti za štetu, kao i obim štete, shodno odredbama člana 266. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je, također, zaključio da u konkretnom sporu nema mjesta ni usvajanju tužbenog zahtjeva apelanta na isplatu iznosa od 8.000,00 KM na ime duga zbog neizvršavanja obaveze tužene u smislu povrata uloženog iznosa apelanta od 8.000,00 DM. Naime, upravo usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva bi došlo bi do povrede načela monetarnog nominalizma. Ovo iz razloga što broj novčanih jedinica koje predstavljaju 8.000,00 DM ni u kom slučaju ne odgovaraju broju novčanih jedinica koje čine 8.000,00 KM (član 394. ZOO).

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta potvrdio presudu Općinskog suda nalazeći da je taj sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo

6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za zaključivanje ugovora o udruživanju deviznih novčanih sredstava, analizirajući osporene odluke i postupak pred redovnim sudovima, za koje tvrdi da su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su sudovi, obavezujući tuženog da mu isplati iznos od samo 1.300,75 KM, na ime glavnog duga, postupili suprotno načelu jednakih davanja iz člana 15. ZOO-a. Apelant, pored toga, smatra da je izraženi stav u pobijanoj presudi suprotan i odredbama iz člana 394. ZOO-a, koji sadrži obavezu da dužnik vrati onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza, a u konkretnom slučaju obaveza je glasila na 8.000,00 DM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na imovinu svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

10. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te u jednom dijelu zahtjev apelanta usvojili a u drugom dijelu odbili nalazeći da taj dio zahtjeva nije osnovan, za što su dali jasna i logična obrazloženja. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je činjenično stanje nepotpuno ili da su pak materijalno-pravni propisi pogrešno primijenjeni, na štetu apelanta.

11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su navopdi o povredi prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/06 (K. J.) | Sudska praksa | Aktio