Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2260/06 (Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2260/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2260/06, rješavajući apelaciju Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen bank dd Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Pž-06-000 081 od 23. maja 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tešnju, broj Ip-141/05 od 17. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 25. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Pž-06-000 081 od 23. maja 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ip-141/05 od 17. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagača Universal banke dd Sarajevo i «Ukus» dd Tešanj, radi uknjižbe hipoteke na nekretninama, donio Rješenje, broj Dn-822/97 od 17. oktobra 1997. godine, kojim je, na osnovu Ugovora o obezbjeđenju naplate potraživanja, broj 111/97 od 6. oktobra 1997. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u zk ul. broj 4802 k.o. Tešanj, dozvolio uknjižbu hipoteke na k.č. broj 417/8 fabrika Bukva u površini od 3269 m2 na korištenju kod «Ukus» dd Tešanj, na iznos od 3.209.580,40 DEM za kredit podignut od UNIT (DMU) BRFF u visini od 942.000 DEM, u korist Univerzal banke dd Sarajevo.
3. Apelant je, 22. decembra 2005. godine, kao pravni sljednik USAID Business Finance, u svojstvu tražioca izvršenja podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv «Ukus» dd Tešanj (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi izmirenja obaveza po osnovu Ugovora o kreditu, u iznosu od 381.257,52 KM. Apelant je predložio da sud, radi naplate glavnog duga i kamate, donese rješenje o izvršenju prodajom nekretnina - fabrike «Bukva» na k.č. 417/8 upisana u zk ul. broj 480/2 KO Tešanj površine 3269 m2 i popisom i javnom prodajom opreme - teretnog vozila «MAN» i teretnog vozila «TAM».
4. Odlučujući o prijedlogu apelanta, Općinski sud je donio Rješenje, broj Ip-141/05 od 17. marta 2006. godine, kojim je usvojio prijedlog apelanta za dozvolu izvršenja pljenidbom i javnom prodajom pokretnih stvari, radi naplate duga u iznosu od 381.257,52 KM, dok je stavom II dispozitiva navedenog rješenja, odbijen prijedlog apelanta u odnosu na izvršenje prodajom nekretnina izvršenika, jer izvršenik nije njihov vlasnik nego korisnik. Obrazlažući rješenje, taj sud je naveo da je prijedlog apelanta za izvršenje na pokretnim stvarima osnovan, jer je na istim zasnovano založno pravo rješenjem istog suda, broj Ip-65/02 od 25. marta 2002. godine, dok je u pogledu nekretnina prijedlog odbio, jer je uvidom u zk. izvadak ustanovljeno da je nekretnina na kojoj je upisana hipoteka u državnom vlasništvu.
5. Odlučujuči o žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 004-0-Pž-06-000 081 od 23. maja 2006. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja, taj sud je naveo da je članom 68. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano da radi osiguranja određenog potraživanja nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka), koji je ovlašćen da na način određen zakonom zahtijeva namirenje svog potraživanja. Međutim, članom 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kako je to naveo i Općinski sud, propisano je da uz prijedlog za izvršenje tražilac izvršenja, dakle apelant, mora podnijeti dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika, a u stavu 2. istog člana je propisano da ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. istog člana u zemljišnoj knjizi upisano na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su po utvrđenju izvršenikove imovine ispunjeni uslovi za promjenu zemljišno-knjižnog stanja. S obzirom da apelant sudu nije ponudio niti jedan dokaz da su ispunjeni uslovi za promjenu zemljišno-knjižnog stanja, jer su nekretnine u državnom vlasništvu, to je Kantonalni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda koji se odnose na odbijanje prijedloga apelanta za izvršenjem na nekretninama, kao logične, jasne i na zakonu zasnovane.
6. Apelant smatra da mu je odlukama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Općinski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava donio rješenje kojim je prijedlog za izvršenje na nekretnini izvršenika odbio, umjesto da je postupak obustavio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Općinskog suda, zbog čega on trpi štetu. Naime, apelant je istakao da je svoj prijedlog za izvršenje zasnovao na rješenju kojim je dozvoljen upis hipoteke na nekretnini, te su redovni sudovi jedino mogli postupak izvršenja obustaviti, a nikako odbiti. Ovo iz razloga što je Općinski sud, po mišljenju apelanta, bio dužan na osnovu člana 113. stav 4. ZIP-a donijeti rješenje o izvršenju, a apelantu ostaviti mogućnost da u određenom roku zahtijeva upis u zemljišne knjige, pa tek u slučaju da se po tom nalogu suda ne postupi ili se ne pruži dokaz da je zahtjev podnesen, donijeti rješenje o obustavi postupka.
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.).
11. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi odbili prijedlog apelanta za izvršenje prodajom nekretnina izvršenika, jer je uvidom u zk ul. broj 4802 k.o. Tešanj, utvrđeno da je u B vlasničkom listu upisano da je nekretnina koja je predmet izvršenja državna svojina. Ustavni sud nadalje primjećuje da je i u rješenju Oćinskog suda, broj Dn-822/97 od 17. oktobra 1997. godine, navedeno da se na osnovu Ugovora o kreditu od 6. oktobra 1997. godine, u zk. ul. broj 4802 ko Tešanj dozvoljava uknjižba hipoteke na kč. broj 417/8 fabrika «Bukva» površine 3269 m2 koja je na korištenju kod izvršenika. Dakle, ovim rješenjem nije konstituisano pravo vlasništva u odnosu na izvršenika, već je konstatovano stvarno stanje, a to je pravo korištenja izvršenika na navedenoj nekretnini. Iz navedenog proizilazi da se u novom izvršnom postupku nije ni moglo steći više prava od onog iz čijeg osnova je to pravo nastalo, a to je, dakle, pravo korišćenja na spornim nekretninama. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili obrazložiti osporena rješenja, a naročito da je proizvoljno primijenjeno relevantno pravo. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Zakona o parničnom postupku i ZIP-a, koje propisuju uslove izvršenja na nepokretnosti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud uz to naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
12. Slijedom iznesenog, proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Povredu prava na imovinu apelant također vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i Općinskog suda. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović