Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/06 (S. S.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2373/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 2373/06, rješavajući apelaciju Svetlane Savić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetlane Savić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-879/04 od 31. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1042/03 od 8. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Svetlana Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnijela je, 8. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-879/04 od 31. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1042/03 od 8. aprila 2004. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv Hasana Bešlagića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine, Općinski sud je donio Presudu broj, P-

1042/03 od 8. aprila 2004. godine, kojom je utvrđeno da su ništavi ugovori o zakupu garažnog prostora i kupoprodaji garaže koja se nalazi u Tuzli između objekta 6. i 7. Zlokovac, površine 14,80 m , zaključeni 10. februara 1990. godine i 22. februara 1992. godine, između apelantice i tuženog, te je utvrđeno da je apelantica isključivi vlasnik predmetne garaže. Tuženi je obavezan da apelantici na ime naknade štete zbog korištenja tuđe stvari za period od 21. aprila 2000. godine do 31. decembra 2003. godine, isplati mjesečne iznose od po 20,00 KM, odnosno ukupan iznos za ovaj period od 866,60 KM, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.711,85 KM, u roku od 15 dana počev od dana donošenja presude, pa do isplate, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II izreke presude, apelantica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu zakupnine preko dosuđenog iznosa počev od 1. marta 1993. godine. Stavom III izreke presude sud se oglasio apsolutno nenadležnim za dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tuženi obaveže da joj preda u posjed predmetnu garažu slobodnu od lica i stvari, te su poništene sve provedene radnje u vezi ovog dijela tužbenog zahtjeva i tužba odbačena.

3. Odlučujući o žalbi apelantice i tuženog protiv prvostepene presude u pogledu odluke o troškovima postupka , Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-879/04 od 31. maja 2006. godine, žalbu tuženog uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio na način da su dosuđeni iznosi troškova postupka od 1.711,85 KM sniženi na iznos od 1.124,10 KM, dok je žalba apelantice odbijena, kao i njen zahtjev za naknadu troškova drugostepenog postupka, a u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata u FBiH.

4. Iz navoda u apelaciji proizilazi da apelantica smatra da je Advokatska tarifa pogrešno primjenjena u odnosu na sastav opomene pred tužbu, kao i troškova prevoza i dolaska na sud, čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te netačno obračunatog iznosa troškova predmetnog postupka, u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na pogrešnu primjenu Advokatske tarife kao materijalnog prava i na pogrešno utvrđene činjenice jer su joj, kako tvrdi, pogrešno obračunati troškovi postupka u odnosu na sastav opomene pred tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi npr. odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02, neobjavljena odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud pravilno primijenio važeću advokatsku tarifu prilikom odlučivanja o troškovima prvostpenog postupka. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoju odluku o troškovima prvostepenog parničnog postupka, navodeći detaljno koje su procesne radnje bile neophodne a koje ne u toku trajanja prvostepenog postupka i koja je vrijednost svake od njih. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci o troškovima postupka nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa, te da je Kantonalni sud ispunio svoj zadatak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i dao jasne razloge na kojima je svoju odluku zasnovao.

9. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelantice odlukom o troškovima postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelantica navodi i da joj je osporenom odlukom o troškovima postupka prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Njeni navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju se na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je iznijela i u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud već zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

12. S obzirom na ovakvu odluku, Ustavni sud smatra da je neosnovan i zahtjev apelantice za isplatu troškove sastava apelacije u iznosu od 560,00 KM. Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi, shodno tome, padaju isključivo na teret apelanta.

13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/06 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio