Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2900/06 (M. M.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2900/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2900/06, rješavajući apelaciju Mlađena Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađena Mitrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Kž-

06-000 247 od 31. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu, broj K-66/04 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mlađen Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je, 25. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-06-000 247 od 31. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-66/04 od 25. aprila 2006. godine.

2. Okružno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je optužnicom, broj KT I 601/03 od 7. septembra 2005. godine, apelanta optužilo zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).

3. Osnovni sud je Presudom, broj K-66/04 od 25. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-06-000 247 od 31. augusta 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je 15. marta, 6. aprila i 4. juna 2002. godine, na području opštine Kneževo, u šumi kojom gazduje ŠG «Čemernica», u odjelu 181/2, bespravno posjekao i prisvojio veću količinu smrčevih stabala (kao u izreci presude) čime je šumsko gazdinstvo oštetio za iznos veći od 3.000,00 KM i počinio produženo krivično djelo šumske krađe iz člana 424. stav 2. KZ RS. Za navedeno krivično djelo izrečena mu je uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u periodu od dvije godine i šest mjeseci ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelantu je izrečena i sporedna kazna, novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

4. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je po provedenom dokaznom postupku, cijeneći dokaze pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrđeno da je apelant predhodno izvršio uzurpaciju dijela šumskog zemljišta u odjelu 181/2 kojom gazduje ŠG «Čemernica» i izvršio sječu šume kako je navedeno u izreci presude. Taj sud je mišljenja da je apelant izvršio produženo krivično djelo šumske krađe s umišljajem, budući da između krivično-pravnih radnji postoji vremenski kontinuitet i da navedene radnje čine jedinstvenu cjelinu. Odbrana apelanta po mišljenju tog suda neosnovana je, jer ničim nije dokazao da se radi o njegovoj privatnoj šumi.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-Kž-06-000 247 od 31. augusta 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, pa je prvostepeni sud na sporne okolnosti, dakle pitanje vlasništva nad šumom u kojoj je izvršena bespravna sječa, proveo dokaze saslušanjem svjedoka, izvršio vještačenje po vještaku geodetske struke koji je na licu mjesta identifikovao spornu parcelu i izvršio uvid u izvode iz posjedovnih listova koji se vode na šumskoj upravi i na apelantu. Sve izvedene dokaze, kako navodi taj sud, prvostepeni sud je dovodio u međusobnu vezu, na osnovu čega je izveo pravilne zaključke da je apelant izvršio bespravnu sječu šume u državnoj svojini koja je data na upravljanje i raspolaganje ŠG «Čemernica» i to u dubini između 1000 i 1200 metara od granične linije koja predstavlja granicu između vlasništva apelanta i državnog vlasništva.

6. Apelant smatra da mu je presudama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu kao neodvojivi dio ovog prava, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg je proizašla i povreda prava na imovinu, jer Osnovni sud prilikom provođenja dokaza na okolnosti vlasništva sporne parcele na kojoj je izvršena bespravna sječa nije uzeo u obzir karte Austro-Ugarske i SRBiH, iz kojih proizilazi da je navedena parcela njegova. Povreda prava na žalbu, kako navodi apelant, proizilazi iz drugostepene odluke kojom mu je to pravo uskraćeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra, iako to eksplicitno ne navodi, da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa prema tome i pogrešne primjene materijalnog prava, na osnovu kojeg je oglašen krivim za krivično djelo šumske krađe. Naime, apelant tvrdi da redovni sudovi u krivičnom postupku nisu sa dovoljnom pažnjom cijenili dokaze koji se tiču vlasništva dijela šume u kojoj je izvršena sječa, ističući da iz karti odnosno posjedovnih listova Austro-Ugarske i SRBiH proizilazi da su spornu parcelu koristili čak i njegovi pradjedovi, a da je on nastavio s korišćenjem.

10. Prilikom odgovora na ovaj apelantov prigovor, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S obzirom da u konkretnom slučaju Ustavni sud u odabiru i načinu ocjene provedenih dokaza, koje je Osnovni sud razmotrio posebno i u vezi sa drugim dokazima, a Okružni sud potvrdio ističući da su upravo na sporne okolnosti – vlasništva dijela šume u kojoj je izvršena bespravna sječa, dokazi cijenjeni pravilno, da je za svaki prihvaćeni dokaz jasno i precizno obrazloženo zbog čega je prihvaćen, kao i za one koji nisu prihvaćeni, te s obzirom na činjenicu da apelant u svojoj odbrani nije pružio niti jedan dokaz na okolnost da se radi o dijelu šume koja je u njegovom vlasništvu, na čemu je temeljio svoju odbranu, Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su isti očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se nadalje žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na žalbu, kao segment prava na pravično suđenje. Ustavni sud ističe da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a izričito je garantovano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojim se predviđa pravo kontrole zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka, prije nastupanja njihove pravosnažnosti. U Zakonu o krivičnom postupku propisano je pravo na žalbu protiv nepravosnažnih sudskih odluka čime se osigurava instanciono ispitivanje nekog slučaja. Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka proizilazi da je apelant protiv nepravosnažne prvostepene presude Osnovnog suda izjavio žalbu, o kojoj je odlučio sud više instance, dakle Okružni sud, pa su navodi apelanta na ove okolnosti takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se, također, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u predhodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2900/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio