Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2975/06 (R. A.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2975/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2975/06, rješavajući apelaciju Rame Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Ajanovića, podnesena zbog nepostupanja organa uprave u zaštiti njegovih imovinskih prava, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je, 2. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom ne osporava niti jednu odluku suda ili bilo kojeg drugog organa Bosne i Hercegovine, jer odluke nema, već je nezadovoljan odnosom organa uprave u rješavanju i zaštiti njegovih imovinskih prava.
2. Apelantovoj susjedi A.R. je, kako ističe apelant, na nezakonit način legalizovana bespravna gradnja, a time njemu nanesena šteta, s obzirom da je susjedina terasa od njegovog objekta udaljena samo 50 cm. Zbog toga je zatražio od Općinskog načelnika općine Kalesija (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik) da njegovoj susjedi A.R. poništi građevinsku dozvolu i da donese rješenje o rušenju njenog objekta. Prilikom podnošenja zahtjeva, apelant je istakao da je institucija Ombudsmana FBiH - ured u Tuzli donijela odluku o kršenju prava, broj III: 1020/03-III od 6. septembra 2004. godine, te da ju je trebalo ispoštovati i provesti.
3. Apelant smatra da mu je nepoduzimanjem radnji od strane Općinskog načelnika, u cilju zaštite njegovih imovinskih prava, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u suštini nezadovoljan postupanjem organa uprave jer nisu poduzeli ništa u pogledu poništenja građevinske dozvole i rušenja objekta njegovoj susjedi A.R.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.). Osim toga, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, neophodno je iscrpiti sve pravne lijekove koji su ustanovljeni do najvišeg nivoa, u onoj mjeri u kojoj obraćanje višem sudu još uvijek suštinski može imati utjecaja na odluku o meritumu, a uz to treba upotrijebiti i sva procesna sredstva koja mogu spriječiti kršenje Evropske konvencije (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Austria protiv Italije, aplikacija broj 788/60, Yearbook IV, 1961. i Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146.).
6. U konkretnom slučaju, apelant se žali Ustavnom sudu na činjenicu što je njegovoj susjedi A.R. na «nezakonit» način odobrena legalizacija objekta, zbog koje on trpi štetu i zbog činjenice što Općinski načelnik preko službi kojima upravlja nije donio odluku o poništenju tog rješenja i rušenju objekta. Pored toga, nezadovoljan je što odluka institucije Ombudsmana FBiH od 6. septembra 2004. godine, koja je dostavljena Općinskom načelniku nije ispoštovana.
7. Imajući u vidu navedene navode iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno naveo da li je protiv osporenog rješenja, kojim je data urbanistička saglasnost njegovoj susjedi za gradnju individualnog stambenog objekta, podnosio žalbu nadležnom drugostepenom organu i da li je, eventualno, pokretao upravni spor tužbom kod nadležnog suda. Međutim, kako proizilazi iz navoda apelacije i dokumentacije priložene uz apelaciju, apelant se direktno obratio Općinskom načelniku radi poništenja rješenja i rušenja objekta njegove susjede A.R, umjesto da je preduzimao navedena pravna sredstva u cilju zaštite svojih prava. Dakle, apelant nije dokazao da u konkretnom slučaju postoji konačna odluka kao rezultat preduzimanja odgovarajućih pravnih lijekova, a kojom mu je, eventualno, bilo povrijeđeno neko od ljudskih prava navedenih u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, odnosno nije dokazao da je iscrpio sve pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović