Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/06 (S. H.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1635/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP- 1635/06, rješavajući apelaciju Samira Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U- 246/05 od 7. aprila 2006. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo, broj UP-I-04/2-41-646/04 od 12.
maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa majka Ševala Plahonjić, podnio je, 1. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-246/05 od 7. aprila 2006. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-I-04/2-41-646/04 od 12. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2006. godine.
2. Privremenim Rješenjem Federalnog ministarstva, broj UP-I-04/2-41-646/04 od 12. maja 2004. godine, apelantu je priznato pravo na porodično izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1. maja 2004. godine u iznosu od 257 KM mjesečno dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tog prava. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je u postupku obnovljenom po službenoj dužnosti pribavljeno uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane – Vojna jedinica 5276 Tuzla (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), broj 29-24- 20-18-4-34-1-2-20 od 5. aprila 2004. godine, o načinu i okolnostima pogibije, ranjavanja i nestanka apelantovog oca kao pripadnika Oružanih snaga RBiH. Na osnovu navedenog uvjerenja Federalno ministarstvo je saznalo nove činjenice koje nisu bile poznate niti upotrijebljene u ranijem postupku, a prema kojim je apelantov otac poginuo pod okolnostima koje predstavljaju vršenje vojne dužnosti. U skladu sa navednim, odlučeno je da apelantu pripada pravo na porodično izuzetno materijalno obezbjeđenje u skladu sa članom 5. stav 2. Zakona, počev od prvog dana narednog mjeseca od dana izdavanja uvjerenja kao novog dokaza.
3. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi protiv navedenog rješenja, kao konačnog u upravom postupku, osporenom Presudom, broj U-246/05 od 7. aprila 2006. godine, apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude sud navodi da Federalno ministarstvo nije imalo pravnog osnova da apelantu prizna pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 17. oktobra 1996. godine, budući da takva retroaktivna isplata nije predviđena Uredbom sa zakonskom snagom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za vrijeme ratnog stanja ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Uredba). Također, sud navodi da odredbe člana 6. Uredbe propisuju da izuzetno materijalno obezbjeđenje pripada korisnicima «od prvog dana narednog mjeseca od dana utvrđivanja gubitka radne sposobnosti za privređivanje ili nesposobnosti za vojnu službu, odnosno smrti lica iz člana 1. ove Urebe». Sud je dalje naveo da ove odredbe treba tumačiti tako da pravo korisniku izuzetnog materijalnog obezbjeđenja pripada od dana kada nadležni organ utvrdio smrt lica iz člana 1. Uredbe, a ne od dana kada je to lice poginulo. Na osnovu toga, Kantonalni sud zaključuje da bi se moglo zaključiti da naknadno izmijenjeno pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje utvrđeno u obnovljenom postupku, također pripada korisniku od prvog dana narednog mjeseca počev od dana utvrđivanja izmijenjenih činjenica i okolnosti i da se isplata ni po tom rješenju ne može izvršiti retroaktivno, tj. od dana pogibije lica iz člana 1. Uredbe, tim prije što se taj postupak «pokreće i vodi po službenoj dužnosti, a ne po zahtjevu korisnika tih prava».
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da je prvobitnim uvjerenjem VJ 5277 R.Živinice, broj 02/3-968-117/97 od 8. decembra 1997. godine, utvrđeno da je njegov otac poginuo van borbenog zadatka. Kasnije, prema navodima apleanta, uvjerenjem Ministarstva odbrane, broj 29-24-20-18-4-34-1-2-20 od 5. aprila 2004. godine, utvrđeno je da je njegov otac poginuo kao pripadnik Armije RBiH na vojnom zadatku. Apelant navodi da je u postupcima pred organom uprave i pred Kantonalnim sudom došlo do nepravilne primjene materijalnog prava, te da on «zbog pogrešnog stava prvobitno izdatog uvjerenja», ne bi trebao snositi posljedice i trpiti štetu, te da mu pravo na porodično izuzetno materijalno obezbjeđenje pripada počev od 1. oktobra 1996. godine, jer je utvrđeno da je njegov otac poginuo na vojnom zadatku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
»Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, te na navodima da «zbog pogrešnog stava prvobitno izdatog uvjerenja, nebi trebao snositi posljedice i trpiti štetu». Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao redovni sud «posljednje instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva i razloga iz tužbe, pa je cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke, kao i relevantne materijalno-pravne propise utvrdio da nije moguće udovoljiti zahtjevu apelanta da mu se pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prizna počev od 17. oktobra 1996. godine, o čemu je dao odgovarajuće obrazloženje. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u tužbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je razmotrio i odbio Kantonalni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović