Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2361/06 (Z. V.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nacionalizacija
- Restitucija imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Restitucija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2361/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-2361/06, rješavajući apelaciju Zekire Vojniković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekire Vojniković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-
219/05 od 17. jula 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-31-
838/03 od 5. aprila 2004. godine, i Rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Ključ, broj 03-31-125/01 od 25. augusta 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekire Vojniković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-
219/05 od 17. jula 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-31-
838/03 od 5. aprila 2004. godine, i Rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Ključ, broj 03-31-125/01 od 25. augusta 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zekira Vojniković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ključa, koju zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je, 7. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-219/05 od 17. jula 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-838/03 od 5. aprila 2004. godine, i Rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Ključ (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 03-31-125/01 od 25. augusta 2003. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo, 11. augusta 2006. godine, da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 18. augusta 2006. godine.
2. Apelantica se neutvrđenog datuma obratila Općinskoj službi zahtjevom za povrat izuzetog zemljišta označenog kao k.č. br. 818/1, zv. «Bašta», oranica 1 kl. površine 689 m². Općinska služba je Rješenjem, broj 03-31-125/01 od 25. augusta 2003. godine, odbila ovaj zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je rješenjem Narodnog odbora Opštine Ključ, broj 03-0326-NS-1784/59 od 13. novembra 1959. godine, predmetna parcela proglašena nacionalizovanom, čime je postala društveno vlasništvo, s tim da je ostavljena ranijim suvlasnicima na korištenje do dana izuzimanja i predaje krajnjem korisniku. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Skupštine Općine Ključ, broj 01/7-UP/I-475-62/2-78 od 26. juna 1978. godine, predmetno zemljište koje je bilo upisano na Huseina Čokića (u daljnem tekstu: prednik apelantice) «i ostale», izuzeto iz posjeda u svrhu izgradnje robne kuće u Ključu, te da je istim rješenjem dato na korištenje uz naknadu tadašnjoj OOUR «Obnova» iz Ključa u svrhu izgradnje robne kuće. Općinska služba je također utvrdila da je rješenjem Općinskog suda u Ključu broj R-29/79 predniku apelantice i ostalima «određena pravična novčana naknada za nacionalizovano zemljište». Dalje, Općinska služba je utvrdila da je u toku priprema za privatizaciju, a na zahtjev «Obnove» iz Ključa, Općina Ključ od predmetne parcele i susjednih parcela formirala novu, uvećanu parcelu označenu kao k.č. br. 829/2, kao i da je u toku 2001. godine (u procesu tzv. «velike privatizacije») «Obnova» Ključ prodala imovinu (robna kuća sa pratećim nekretninama), tako da je većinski vlasnik postao «EURO» fond iz Tuzle. Utvrdivši ovakvo činjenično stanje, Općinska služba je zaključila da članom 96. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH» Br. 25/03 i 16/04) nije predviđen povrat nacionalizovanog zemljišta, za šta se «čeka zakon o restituciji».
3. Federalna uprava je Rješenjem, broj 05-31-838/03 od 5. aprila 2004. godine, odbila žalbu apelantice koju je podnijela protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ovog rješenja, Federalna uprava navodi da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o nacionalizovanom zemljištu, koje je izuzeto iz posjeda ranijih vlasnika i dato na korištenje «Obnovi» Ključ u svrhu izgradnje robne kuće u Ključu. Federalna uprava dalje navodi da je odredbom člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu određen prestanak državnog vlasništva po sili zakona i uspostava ranijeg vlasničko-pravnog stanja na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom, a u državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost povrata zato što je predmetno zamljište nacionalizovano, a navedena odredba se ne odnosi na nacionalizovano zemljište. Na osnovu toga, Federalna uprava je zaključila da je apelantičin zahtjev za povrat nacionalizovanog zemljištva pravilno odbijen, a da žalbeni navodi u odnosu na pravilnost izvršene privatizacije ne mogu biti predmetom ocjene u ovom postupku, zato što taj organ nije za to nadležan.
4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor, pa je Kantonalni sud osporenom presudom, broj U-219/05 od 17. jula 2006. godine, njenu tužbu odbio. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da je u toku upravnog postupka nesumnjivo utvrđeno da je predmetno zemljište nacionalizovano na način kako je to već navedeno. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je zaključio da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno primijenili materijalno pravo, zato što se član 96. Zakona o građevinskom zemljištu ne odnosi na nacionalizovano zemljište, te da ne postoji mogućnost povrata tog zemljišta dok se ne donese zakon o restituciji. Što se tiče navoda apelantice o nepravilnostima izvršene privatizacije, Kantonalni sud je također zaključio da to ne može biti predmetom ocjene u konkretnom upravnom postupku i sporu, niti su ti navodi odlučni za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U suštini, apelantica kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je sporno zemljište» i danas slobodno i na istom se ne nalazi ništa izgrađeno», kao i da «ne postoji javni interes na temelju kojeg bi se apelantici onemogućilo uživanje njene imovine». Također, smatra da osporene odluke nisu zasnovane «na relevantnom Zakonu koji odgovara standardima zakona u demokratskom društvu». Dalje, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zato što Kantonalni sud «nije dovoljno analizirao dokaze koji se nalaze u spisu i koje je apelantica priložila», kako i da «činjenica da apelantica vodi spor sa opštinom Ključ više od 20 godina dovoljno govori o činjenici odnosno dužini trajanja ovog postupka». Također, apelantica smatra da je postupak vođen na njenu štetu zato što «svi oni koji su odlučivali o njenom zahtjevu nisu bili objektivni». Apelantica dalje opširno opisuje u čemu vidi kršenje odredaba Zakona o upravnom postupku, te navodi da prvostepeni organ nije potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice o kojima zavisi osnovanost zahtjeva, kao i da je ta odluka nerazumljiva. Apelantica se također pozvala na odluke bivšeg Ustavnog suda SFRJ, navodeći da se prema tim odlukama sporno zemljište ima smatrati podruštvljenim, a ne nacionalizovanim zemljištem, te da su zbog toga osporene odluke pogrešne.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: »2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Pravo na imovinu
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, zato što joj je odbijen zahtjev za povrat imovine koja je od prednika apelantice nacionalizovana 1959. godine, a zatim uz naknadu izuzeta iz posjeda 1978. godine. Ustavni sud zapaža da apelantica svoje navode o kršenju prava na imovinu temelji na navodima da je nacionalizacija navodno poništena odlukama Ustavnog suda bivše SFRJ, zbog čega smatra da se to zemljište ima smatrati podruštvljenim, a ne nacionalizovanim, pa smatra da su sudovi pogiješili kad su njen zahtjev za povrat imovine odbili kao neosnovan, te da je bilo osnova za primjenu Zakona o građevinskom zemljištu.
8. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
9. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela zathjev za povrat imovine koja je nacionalnizovana u ranijem društveno-političkom sistemu od njenog prednika, što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelantice, niti se ona u postupku pojavljuje kao vlasnica, odnosno posjednica te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantica mogla imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev znajući da u Bosni i Hercegovini nije donesen zakon o rastituciji ranije nacionalizovane imovine i nadajući se da će nadležni organi prihvatiti njene argumente o tome da je ta nacionalizacija ustvari bila poništena 1967. godine, te da će njen zahtjev smatrati zahtjevom za deeksproprijaciju zato što oduzeto zemljište nije privedeno konačnoj namjeni. Ustavni sud, prije svega, ističe da ni apelantica ni njen prednik nikada nisu vodili bilo kakve postupke u vezi s provedenom nacionalizacijom, već se sporno zemljište i u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja odluka vodilo kao nacionalizovano zemljište, a pravo korištenja je bilo upisano na «Obnovu» Ključ. Osim toga, Ustavni sud nema nadležnost ratione temporis ispitivati navode u vezi s nacionalizacijom koja je provedena prije stupanja Ustava Bosne i Hercegovine na pravnu snagu, 14. decembra 1995. godine (vidi, Evropski sud, Jasiūniené protiv Litvanije, Presuda od 6. marta 2003. godine, aplikacija broj 41510/98, stav 38).
10. Dalje, apelantica je u vrijeme podnošenja zahtjeva znala da zakon o restituciji nije donesen, a da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti o Zakon o građevinskom zemljištu, već se nadala da će uspjeti sa zahtjevom za povrat upravo na osnovu svojih navoda o tome da je provedena nacionalizacija poništena, te da zemljište nije nacionalizovano, već «podruštvljeno». Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelantice da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što odluka o nacionalizaciji spornog zemljišta nikada nije kao pojedinačni akt poništena odlukom nadležnog organa, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u restituciju i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Pravo na pravično suđenje
11. Apelantica se žali i da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode zasniva na tvrdnji opogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava , te na navodima da Kantonalni sud i upravni organi nisu dovoljno analizirali dokaze koje su izveli, odnosno da te odluke nisu zasnovane na relevantnom zakonu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, Presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
13. Ustavni sud zapaža da je tokom upravnog postupka i upravnog spora u vezi s tim postupkom utvrđeno da je predmetno zemljište nacionalizovano od prednika apelantice, te da je naknadno izuzeto i dato krajnjem korisniku radi izgradnje robne kuće, a da je predniku apelantice određena pravična naknada za izuzeto zemljište. Također, upravni organi i Kantonalni sud su detaljno analizirali izvedene dokaze i materijalno-pravne propise, nakon čega su zaključili da se Zakon o građevinskom zemljištu ne odnosi na nacionalizovano zemljište i da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te da će se pitanje povrata nacionalizovanog zemljišta moći postaviti tek kad bude donesen zakon o restituciji.
14. Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže jasne i detaljne razloge odlučenja o spornim pitanjima, a naročito da je na zadovoljavajući način obazložena primjena relevantnih propisa, zbog čega nema ništa što bi ukazalo da su Ministarstvo i Kantonalni sud proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantice. Osim toga, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, op. cit, Odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je isticala tokom upravnog postupka i upravnog spora, a te navode je pažljivo razmotrio i odbio Kantonalni sud odlučujući po apelantičinoj tužbi. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, svoje navode o tome da Zakon o građevinskom zemljištu ne ispunjava standarde zakona u demokratskom društvu apelantica nije ni na koji način obrazložila, niti ima išta što bi ukazalo na to da navedeni zakon nema određen «zakonski kvalitet» u smislu ispunjavanja zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović