Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2375/06 (O. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2375/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 2375/06, rješavajući apelaciju Omera Porobića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Porobića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj U-93/05 od 19. aprila 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka, broj 05-050-01-697/05 od 22. juna 2005. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odjek Ministarstva Derventa, broj 05-050-14-90/02 od 5. novembra 2003.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Porobić (u daljnjem tekstu: apelant), sa prebivalištem u Njemačkoj, kojeg zastupa Želimir Bogdan iz Dervente, podnio je, 4. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-93/05 od 19. aprila 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-697/05 od 22. juna 2005. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odjek Ministarstva Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva), broj 05-050-14-90/02 od 5. novembra 2003. godine.
2. Zaključkom Odsjeka Ministarstava, broj 05-050-14-90/02 od 5. novembra 2003.
godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, 05-050-01-697/05 od 22. juna 2005, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana koji se nalazi u Derventi, u Ulici Kralja Petra I broj 35. Nakon toga, Kantonalni sud je osporenom Presudom, broj U-93/05 od 19. aprila 2006. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno utvrdili da je sporni stan bio useljen neprekidno od 1993. godine i da je i saniran od strane privremenog korisnika. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 32. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 65/01, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može podnijeti zahtjev za povrat takvog stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Međutim, s obzirom da su upravni organi nesumnjivo utvrdili da je sporni stan bio uslovan za stanovanje i useljiv, Kantonalni sud navodi da su pravilno zaključili da se na apelanta nije mogao primijeniti rok iz člana 32. stav 2. navedenog zakona, već rok iz člana16. stav 1., koji je nakon nekoliko izmjena konačno istekao 19. aprila 2000. godine kod OMI, a 19. juna 2000. godine kod CRPC. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je zakonom također propisano da nosiocu stanarskog prava, koji ne podnese zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku, stanarsko pravo prestaje, što znači da takav nosilac stanarskog prava propustom roka gubi ne samo pravo da podnese zahtjev, već i samo pravo na stan, zato što se radi o materijalno-pravnom, prekluzivnom roku koji se ne može produžavati ili skraćivati voljom stranke ili odlukom suda.. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da odlukama upravnih organa nije prekršeno ni materijalno ni procesno pravo, niti apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Apelant opširno iznosi činjenice u konkretnom predmetu, te navodi da smatra da su upravni organi i sud pogrešno zaključili da je on propustio podnijeti zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku, zato što su pogrešno ocijenili da je stan bio uslovan i useljiv.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.
7. U konkretnom slučaju, upravni organi i Kantonalni sud su utvrdili da je Zakonom o izmjenama i dopunama produžen rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana na šesnaest mjeseci, koji je istekao 19. aprila 2000. godine kod OMI, a 19. juna 2000. kod CRPC. S duge strane, za stanove koji su uništeni ili oštećeni članom 32. stav 2. istog zakona propisan je rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a taj rok je istekao 29. juna 2002. godine. Dalje, tokom upravnog postupka i upravnog spora nesumnjivo je utvrđeno da je sporni stan bio useljen neprekidno od 1993. godine, da je bio saniran i u funkciji stanovanja, zbog čega je apelant morao zahtjev za povrat podnijeti najkasnije do 19. aprila 2000. godine, budući da je zahtjev podnio nadležnom OMI. Apelant je ovo propustio učiniti, odnosno zahtjev je podnio tek 25. februara 2002. godine, pa mu je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, kao neblagovremen.
8. Dakle, upravni organi i Okružni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana u posjed nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović