Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/07 (S. i B. Z.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3340/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 3340/07, rješavajući apelaciju Slavka i Boje Zarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka i Boje Zarić podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gvl-07-000001 od 1. oktobra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-

112/01-I od 26. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko i Boja Zarić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Milenko M. Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijeli su, 8. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Gvl-07-000001 od 1. oktobra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-112/01-I od 26. oktobra 2006. godine. Apelanti su također tražili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršni postupak koji protiv apelanata teče pred Osnovnim sudom u izvršnom predmetu broj 096-0-I-06-0055612, radi izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-112/01-I od 8. oktobra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-112/02-I od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-9/04 od 7. aprila 2004. godine, obavezani su apelanti da isplate Mehmedu Hantalaševiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) ukupan iznos od 63.873,70 KM na ime naknade štete na pokretnim stvarima tužitelja, koje su bile u posjedu apelanata u vrijeme dok su apelanti koristili kuću tužitelja, koja im je bila data na privremeno korištenje i čuvanje. Apelanti su protiv navedene drugostepene odluke izjavili reviziju Apelacionom sudu, a u apelaciji navode da o reviziji još nije odlučeno.

3. Tužitelj je zatražio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-112/02-I od 8. oktobra 2003. godine, pa je pred istim sudom u toku izvršni postupak pod brojem 096-0-I-06-

0055612.

4. Apelanti su, s druge strane, podnijeli Osnovnom sudu zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka. Osnovni sud je osporenim rješenjem, broj P-112/01-I od 26. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Apelacionog suda, broj 097-0-

Gvl-07-000001 od 1. oktobra 2007. godine, odbio ovaj prijedlog apelanata. U obrazloženju navedenih rješenja prvostepeni i drugostepeni sud navode da apelanti svoj prijedlog za ponavljanje postupka zasnivaju na zapisniku komisije koji je sačinjen 1. novembra 1994. godine, u vrijeme kad su apelanti već bili u posjedu kuće tužitelja i njegovih pokretnih stvari navedenih u tom zapisniku. Stoga, prema zaključku oba suda, taj zapisnik ne predstavlja novi dokaz u smislu člana 327. tačka 10. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH, zbog čega se ne može dozvoliti ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u činjenici da su sudovi odbili njihov zahtjev za ponavljanje postupka, ističući iste navode koje su istakli i u prijedlogu za ponavljanje postupka i u žalbi protiv prvostepene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i na imovinu odnose isključivo na postupak koji se tiče odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda, broj P-112/02-I od 8. oktobra 2003. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka tiče određivanja „građanskih prava i obaveza“ apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili prava na „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi, Odluka o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Sličnu praksu ima i Ustavni sud, koji je u vezi sa ovim pitanjem zaključio da se u postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi i Ustavni sud, odluka broj AP-563/05 od 28. juna 2005. godine i AP-2682/05 od 9. maja 2006. godine).

8. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud primjećuje da su apelanti presudom Osnovnog suda, broj P-112/02-I od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-9/04 od 7. aprila 2004. godine, obavezani da tužitelju naknade štetu. Apelanti ne podnose apelaciju protiv ovih presuda, budući da su protiv drugostepene odluke izjavili reviziju o kojoj, kako navode, još nije odlučeno. Dakle, postupak koji je rezultirao odlukama koje apelanti osporavaju tiče se isključivo pitanja da li su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Imajući u vidu princip izražen u tački 7. ove odluke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka ne tiče odlučivanja o «građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je taj postupak odlučujući za utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza. Također, navedeni postupak se ne tiče ni odlučivanja o „imovini“ apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da će apelanti zaštitu navedenih prava moći, eventualno, tražiti tek nakon okončanja revizijskog postupka, odnosno nakon iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova. Stoga, pitanje koje se apelacijom postavlja ne ulazi u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/07 (S. i B. Z.) | Sudska praksa | Aktio