Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2387/06 (L. K.)
Odluka donesena 10. 01. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2387/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 2387/06, rješavajući apelaciju Ljilje Kadribašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljilje Kadribašić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 262/05 od 30. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljilja Kadribašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Branislav Malić, advokat iz Prnjavora, podnijela je, 8. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-262/05 od 30. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-88/04 od 22.novembra 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice i obavezana je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da joj isplati iznos od 9.154,44 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka, na ime materijalne štete nastale na objektu aktiviranjem eksplozivne naprave od strane nepoznatih lica 14. marta 1996. godine. U odnosu na drugotuženu Opštinu Prnjavor apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen.
3. Okružni sud je, osporenom presudom broj Gž-262/05 od 30. juna 2006. godine, uvažio žalbu tužene i preinačio je prvostepenu presudu tako što je apelaticu odbio s tužbenim zahtjevom. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio i tumačio odredbu člana 68. stav 1. tačka 6. Ustava Republike Srpske, koja propisuje da je „zaštita svih oblika svojine jedno od osnovnih prava i dužnosti Republike Srpske“. Međutim, Okružni sud je obrazlažio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju morao primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji reguliše pitanje naknade štete, te predstavlja lex specialis za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, umjesto što je primijenio opće odredbe Ustava Republike Srpske. Dalje, Okružni sud je istakao da, iako apelantica pravni osnov za naknadu štete „temelji na odredbama Ustava Republike Srpske, [...], sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, a shodno odredbama člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS“. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantica svoj tužbeni zahtjev „temelji na objektivnoj odgovornosti države za nastalu materijalnu štetu“, što je bilo regulisano članom 180. ZOO, koji je izbrisan članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“ broj 3/96). Budući da su izmjene ZOO stupile na snagu 6. marta 1996. godine, a kritični događaj se desio 14. marta 1996. godine, to se odredba člana 180. ZOO, prema zaključku Okružnog suda, više nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju.
4. Također, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti ni odredbe člana 158. i čl. 173-177. ZOO, kojima se reguliše odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, zato što kritični događaj „ne predstavlja opasnu djelatnost koju je organizovala Republika Srpska“, niti je apelantica dokazala da je do štetnog događaja došlo usljed propusta u radu organa bezbjednosti tužene, već kritični događaj predstavlja „djelo opšteg kriminaliteta“. Također, Okružni sud je zaključio i da apelantica nije dokazala da je u konkretnom slučaju aktivno legitimisana, zato što je ona bila zakupac a ne vlasnica oštećenog prostora, a eksplozijom su, kako je utvrđeno, oštećeni samo prozori i vrata na spornom prostoru. Zbog toga je, prema zaključku Okružnog suda, tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju. Apelantica navodi da je „Ustav najviši pravni akt jedne države“, ta da ovakvom odlukom Okružni sud „negira postojanje ustava i stavlja zakon iznad ustava što je neprihvatljivo“. Dalje, apelantica smatra da je neprihvatljiva i tvrdnja Okružnog suda da apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe, zato što joj je „uništena ljekarska oprema i instrumenti za obavljanje djelatnosti, bez obzira što privatnu ljekarsku praksu obavlja u zakupljenom poslovnom prostoru“.
6. Okružni sud osporava navode iz apelacije i navodi da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju prava na koja se apelantica poziva. Naime, Okružni sud navodi da su netačni i neosnovani navodi iz apelacije o tome da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Ustava Republike Srpske, a u prilog tome daje isto obrazloženje kao i u osporenoj odluci. Također, Okružni sud naglašava da iz zapisnika, koji je sama apelantica dostavila uz tužbu kao dokaz, proizlazi da je eksplozijom uništena samo stolarija na objektu na kojem je apelantica bila samo zakupac, zbog čega ona nije aktivno legitimisana u konkretnom sporu, zato što se „ne nalazi u materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora, odnosno nije vlasnik oštećene stvari.
7. Tužena također osporava navode iz apelacije navodeći da je ispravno shvatanje drugostepenog suda da apelantica nije aktivno legitimisana, jer nije bila vlasnica oštećenih prostorija, već samo zakupac, što znači da nije uništena njena imovina.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U suštini, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešno pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, zato što je utvrdio da apelantica nije aktivno legitimisana i zato što je umjesto odredaba Ustava Republike Srpske primijenio ZOO. Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Okružni sud pravilno odlučio kad je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je usljed eksplozije nastupla materijalna šteta na poslovnim prostorijama koje je koristila apelantica. S druge strane, međutim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio cijeniti činjenicu da apelantica nije vlasnica prostora koji je oštećen, već samo zakupac, a iz dokaza u spisu ne proizlazi da je prilikom eksplozije došlo do oštećenja apelantičinih stvari. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantica nije dokazala da je aktivno legitimisana u konkretnom slučaju, tj. da je do štete došlo na stvarima i imovini koja je u njenom vlasništvu.
12. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije ni morao ulaziti u pitanje osnova i visine tužbenog zahtjeva kod činjenice da nije dokazana i utvrđena aktivna legitimacija apelantice (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 1082/06 od 13. septembra 2007. godine). Ipak, Okružni sud je, uprkos tome, ispitao osnovanost tužbenog zahtjeva, obrazloživši da se u vezi s naknadom štete moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne i jasne razloge zbog kojih nije bilo moguće utvrditi da postoji bilo kakva uzročno-posljedična veza imeđu nekog akta tužene i nastale štete, kao i zbog čega nije mogla biti primijenjena odredba člana 180. ZOO koja je ukinuta prije nego je štetni događaj nastupio. Ustavni sud smatra da su zaključci Okružnog suda detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje je apelantica isticala i u žalbi protiv prvostpene odluke, a Ustavni sud smatra da se o tim razlozima Okružni sud izjasnio u osporenoj odluci na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović