Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/07 (M. i J. D.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Dioba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Nekretnina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3099/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP 3099/07, rješavajući apelaciju Milane i Jelene Danilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milane i Jelene Danilovićpodnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banoj Luci, broj 011-0-

Gž-06-001356 od 21. septembra 2007. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj R-77/04 od 3. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milane i Jelene Danilovićpodnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banoj Luci, broj 011-0-

Gž-06-001356 od 21. septembra 2007. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj R-77/04 od 3. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milana i Jelena Danilović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnijele su, 19. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-001356 od 21. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-77/04 od 3. februara 2005. godine. Apelantice su postavile i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje rješenja o diobi nekretnina i provođenje osporenog rješenja u zemljišno-knjižnom odjeljenju Osnovnog suda, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Okružnog suda, broj Gž-836/03 od 29. juna 2004. godine, djelimično je preinačena presuda Osnovnog suda, broj P-635/87 od 23. decembra 2002. godine, pa je utvrđeno da je Sava Ždranje (u daljnjem tekstu: predlagateljica) učestovala u sticanju dijela porodične kuće pobliže označene u dispozitivu navedene presude sa 1/5 dijela te nekretnine, te da su apelantice dužne da trpe da se predlagateljica sa tim dijelom upiše u zemljišnmim knjigama. Predlagateljica je, zatim, podnijela Osnovnom sudu prijedlog za fizičku diobu sporne nekretnine, a alternativno je tražila da se, u slučaju nemogućnosti fizičke diobe, utvrdi vrijednost objekta sa okućnicom, radi eventualnog plaćanja suvlasničkog dijela.

3. Osnovni sud je osporenim rješenjem, broj R-77/04 od 3. februara 2005. godine, usvojio zahtjev predlagateljice, tako što je izvršio fizičku diobu sporne nekretnine, pa je predlagateljici dodijelio stambeni prostor u podrumu, s tim što je izdvojen garažni prostor koji pripada apelanticama, a koji je u sastavu podruma. U toku postupka, prvostepeni sud je proveo vještačenje i uviđaj na licu mjesta, pa je utvrdio da je moguća fizička dioba sporne nekretnine u omjeru 1/5 u korist predlagateljice i 4/5 u korist apelantica. Apelantice su se protivile fizičkoj diobi sporne nekretnine i prigovorile su nalazu vještaka građevinske struke, smatrajući da se diobom koju je utvrdio vještak predlagateljici daje „daleko veća vrijednost od 1/5“, zato što dio kuće koji bi joj pripao prema nalazu vještaka predstavlja „najkvalitetniji dio“. Međutim, sud je ove prigovore odbio i ponovnim saslušanjem vještaka je utvrdio da prigovori apelantica ne predstavljaju smetnju za fizičku diobu. Prvostepeni sud je naveo da prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima suvlasnik ima pravo da u svako vrijeme zahtijeva diobu stvari, te da je „koristeći naturalni (fizički) kriterij, sud utvrdio fizičku diobu predmetne kuće, tako da je svaki od suvlasnika dobio iz suvlasničke imovine u isključivu svojinu i državinu u prirodi dio prostorije koje su tačno navedene i koje čine posebnu cjelinu, poseban stan, te mogu biti u etažnom vlasništvu“. Dalje, sud je utvrdio da apelantice žive na jednoj etaži sporne kuće, dok bi predlagateljica ovakvom diobom „koristila stan u podrumu, koji je nekvalitetniji od ostalog dijela kuće“.

4. Okružni sud je osporenim rješenjem, broj 011-0-Gž-06-001356 od 21. septembra 2007. godine, odbio žalbu apelantica protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ovog rješenja, Okružni sud je naveo da u postupku nije bilo bitnih povreda postupka, jer su postupkom obuhvaćeni svi suvlasnici, a apelantice je tokom postupka zastupao zajednički punomoćnik. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud odluku donio vodeći računa o zahtjevima i interesima svih suvlasnika sporne nekretnine, kako to nalaže Zakon o vanparničnom postupku. Okružni sud je naveo i da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je trebalo provesti novo vještačenje putem drugog vještaka, budući da je prvostepeni sud ocijenio da je dati nalaz i mišljenje o načinu diobe nekretnine kvalitetan, te je za svoj stav dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Okružni sud.

5. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu zato što, po njihovom mišljenju, vještak nije odredio šta će se desiti sa zajedničkim instalacijama i kako će funkcionisati daljnje korištenje kuće. Što se tiče prava na pravično suđenje, apelantice navode da prvostepeni sud nije dozvolio apelantici Jeleni Danilović da predlaže dokaze za glavnu raspravu, pa je na pripremnom ročištu zaključio raspravljanje. Također, apelantice smatraju da je prvostepeni sud morao saslušati suvlasnike, te radi zaštite njihovih interesa urediti i način korištenja dvorišta, što je kako navode ostalo sporno pitanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: [...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na vanparnični postupak diobe nekrentina među suvlasnicima. Stoga je prvo potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja „građanskih prava i obaveza“ apelantica, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Ustavnog suda, odlučivanjem o diobi stvari i nekretnina u suvlasništvu u vanparničnom postupku ne rješava pitanje „spora“ o „građanskim pravima i obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti se ta prava u tom postupku utvrđuju (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-1176/05 od 12. aprila 2006. godine i AP-1930/05 od 6. marta 2007. godine). Naime, ukoliko dođe do spora u pogledu postojanja i obima prava na nakretnini koja je predmet postupka, sud će, u smislu člana 163. Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske («Službeni list SRBiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik RS» broj 74/05, u daljnjem tekstu: ZVPP) uputiti predlagača da pokrene parnicu u kojoj će se riješiti sporna pitanja. U konkretnom vanparničnom predmetu sud nije imao potrebu upućivati predlagateljicu na parnicu jer se nije ni pojavilo sporno pitanje u smislu navedene odredbe ZVVP, zato što su prava apelantica i predlagateljice, odnosno njihovi suvlasnički dijelovi na spornoj na spornoj nekretnini ranije utvrđeni pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-635/87 od 23. decembra 2002. godine. Dakle, osporenim rješenjima donesenim u vanparničnom postupku nisu određena nova ni posebna „građanska prava i obaveze“ apelantica ili predlagateljice na spornoj nekretnini, već je samo izvršena fizička dioba nekretnine u skladu sa suvlasničkim dijelovima utvrđenim navedenom pravosnažnom presudom. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u pravo apelantica na njihov dio sporne nekretnine koji je utvrđen pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-635/87 od 23. decembra 2002. godine, a apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao opravdati njihovu tvrdnju o kršenju prava na imovinu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantica za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/07 (M. i J. D.) | Sudska praksa | Aktio