Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/06 (A.Ž.)

Odluka donesena 10. 01. 2008.

  • Stanarsko pravo
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1437/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 01. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, u predmetu broj AP-1437/06, rješavajući apelaciju A.Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.Ž. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-199/06 od 21. aprila 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. A.Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 17. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BIH), broj U-199/06 od 21. aprila 2006. godine.

2. Apelant je, 19. juna 2000. godine, sa Ministarstvom odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO) zaključio ugovor o kupoprodaji stana u Ulici Šenoina broj 8, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Njegovo pravo vlasništva je upisano u knjigu položenih ugovora u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu.

3. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 502-939-1/1 od 12. juna 2001. godine, potvrđeno je da je M.K. na dan 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

4. CRPC je odlukom, broj R-502-939-1/1-90-1089 od 4. marta 2003. godine, usvojila zahtjev apelanta i FMO za ponovno razmatranje svoje odluke, broj 502-939-1/1 od 12. juna 2001. godine, te predmetnu odluku stavila van snage i odbacila zahtjev M.K za vraćanje u posjed predmetnog stana zbog nenadležnosti za odlučivanje.

5. M.K: je podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a, broj R-502-939-1/1-90-1089 od 4. marta 2003. godine, koji je CRPC usvojila svojom novom odlukom, broj R-502-939-1/1-01-

140/04 od 9. aprila 2005. godine, te navedenu odluku stavila van snage i potvrdila da je M.K. na dan 1. aprila bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Apelant je pred Sudom BIH pokrenuo upravni spor protiv odluke CRPC-a, broj R-502-939-

1/1-01-140/04 od 9. aprila 2005. godine. Sud BIH je rješenjem, broj U 867/05 od 8. avgusta 2005. godine, odbacio tužbu apelanta kao nedopuštenu.

7. Na osnovu odluke CRPC-a od 9. aprila 2005. godine, apelant je 13. februara 2006. godine deložiran iz predmetnog stana.

8. Apelant je podnio zahtjev za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Suda BiH, broj U 877/05 od 8. avgusta 2005. godine. Sud BIH je osporenim rješenjem, broj U-199/06 od 21. aprila 2006. godine, odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka.

9. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer sud nije uvažio njegove navode iz zahtjeva za ponavljanje postupka, kojima je tvrdio da je mu u skladu sa odlukom Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, broj CH/01/8050 od 7. septembra 2005. godine, Mile Savić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, moralo biti omogućeno pokretanje upravnog spora protiv odluke CRPC-a od 9. aprila 2005. godine. Apelant ističe da prema standardima člana 6. Evropske konvencije treba biti predviđena sudska zaštita protiv odluka CRPC-a. Nadalje, apelant navodi da je na osnovu neustavne i nezakonite odluke CRPC-a od 9. aprila 2005. godine ostao bez svog doma i imovine, a M.K. je je vraćen predmetni stan, iako nema pravo na povrat stana, s obzirom da mu je dodjeljen drugi stan u Podrogici, te jer je i poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi Vojske Jugoslavije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

11. U konkretnom slučaju apelant se žali isključivo na rješenje Suda BiH, broj U-199/06 od 21. aprila 2006. godine, kojim je odbijen s prijedlogom da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». U ovom postupku se odlučuje samo o tome da li su ili ne ispunjeni zakonom propisani uslovi za ponovno suđenje.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je apelant podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH, U-199/06 od 21. aprila 2006. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog upravnog spora.

13. Ustavni sud primjećuje da je u upravnom postupku i upravnom sporu odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, odnosno o njegovim građanskim pravima. Imajući u vidu princip izražen u tački 11. ove odluke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak po zahtjevu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je taj postupak odlučujući za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Stoga, pitanje koje se apelacijom postavlja ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Apelant također navodi da je odlukom kojom je odbačen zahtjev za ponavljanje postupka povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija odluku donesenu u postupku o zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u kojem Sud BiH nije mogao ulaziti u ocjenu zakonitosti konačne odluke donesene u pravosnažno okončanom upravnom sporu. Stoga, garancije koje pružaju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija u vezi sa zaštitom prava na dom i prava na imovinu u konkretnom slučaju nisu primjenjive jer osporenom odlukom nije odlučivano o pravima na čiju se povredu apelant poziva, već samo o mogućnosti da se ponovi prethodno pravosnažno okončani spor. Također, Ustavni sud je već zaključio da se postupak povodom zahtjeva za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom prava na dom i prava na imovinu moraju također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni Sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP-2682/05 od 9. maja 2006. godine).

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/06 (A.Ž.) | Sudska praksa | Aktio